Blog
Šakama kroz život?!
Šakama kroz život? To je baš put koji si odabrala sa svojih 15, 16 ili 17 godina u dupetu?
Šakama do naslovnica svih portala u Hrvatskoj? Mora da ti roditelji kući cvjetaju od ponosa.
Šakama do policijske postaje jednog utorka? Umjesto da uživaš u apsolutno najboljim i najbezbrižnijim godinama svog života, negdje na suncu.
Šakama do pokazivanja svoje snage? U trenutku kad žene pomiču planetu udružene u ideji da stanu na kraj svakom obliku nasilja.
Šakama do dokazivanja da si u pravu? Nad onim fizički slabijim od sebe, naravno, uvijek i zauvijek.
E pa daj da ti uputim jedan verbalni šamar i odmah ti razjasnim kako se šakama kroz život probijaju samo slabići. Šaku kao oružje izabiru samo oni koji su toliko duhovno i intelektualno siromašni da im jednostavno ne preostaje ništa drugo. I znaš li gdje završe ti koji su šakama odlučili izražavati svoje mišljenje? Završe na jednom tužnom, niskom i jadnom mjesto, na dnu s kojeg nema penjanja prema gore, jer su propustili svoj vlak za normalan život dok su prebijali kolegicu iz školskih klupa na igralištu. Zbog dečka, frizure, tenisica, mobitela ili nečeg slično banalnog što već za pet dana neće više biti aktualno.
U četvrtom razredu srednje škole sam se vraćala s nekoliko svojih prijateljica doma iz izlaska, zadnjim busom, nešto poslije 23 sata. U busu su nas na pik uzele neke poput tebe, čekale da izađemo iz autobusa, da bi nas potom fizički napale. Naletjeli su neki ljudi koji su se pobrinuli da ne završimo krvave na tlu kao tvoja žrtva, jer je eto tvoja generacija odlučila navijati umjesto zaustavljati. Ubrzat ću film do prije par mjeseci kad sa svojih 29 godina sjedim u restoranu a do mene dolazi žena u krpici koja glumi haljinu i nikako se ne slaže s njenim brojem godina, te mi nudi da kupim od nje kutiju cigareta uz bonus upaljač. Pogledam ju i u trenu mi dođe pred oči scena gdje me ta ista, desetak godina ranije, jedne noći malo nakon 23 sata, silovito gura u zid.
I nema više onaj bahati gard. Šake joj ne služe više ničemu osim da drži taj promotivni materijal u njima. Nema više svoju neustrašivu bandu oko sebe. Sama je i otužna, na dnu s kojeg nema penjanja prema gore, jer je propustila svoj vlak za normalan život dok je prebijala okolo cure slabije od sebe.
To te čeka. Štoviše, to te vrlo brzo čeka. I svi oni koji su oko tebe bezglavo skandirali će nestati. Neće biti ni povika, ni podrške, ni pljeska jer si velika frajerica dok udaraš duplo manje tijelo od sebe na tlu. Vrlo brzo će prestati biti važno koliko jako možeš udarati, a snaga će se računati onim što imaš u glavi, a ne onim što imaš u šakama.
A onda slijedi tvoj pad, puno teži od onog pada na pod cure koju prebijaš. Onda slijedi ultimativni udarac u tvom smjeru, s puno većim i duljim tragom od svakog kojeg ti možeš svojim šakama ostaviti. Onda slijedi tvoj poraz od strane života.
Jer nisi naučila na vrijeme.
Jer ne znaš da um lomi kosti jače od bilo kakve fizičke snage.
Blog
Prva stanica do uspjeha zove se “Dno”
U Zagreb sam doselila jednog petka, 14. listopada, sunčanog, sjećam se. O tome da ću preseliti u Zagreb sam odlučila dan ranije kad sam završila telefonski razgovor s tetom u referadi FPZG-a i rekla materi „istekla mi je osobna, sutra selim, o’š ić sa mnom da se slikam“. Došla sam tu s jednim kuferom, jednom diplomom, jednom nejasnom slikom onoga što me čeka i s glavom punom snova, ali i s idejom da krećem od nule. Ako treba kuhati kave drugima, kuhat ću kave drugima.
Korak s kavama sam preskočila (srećom za sve one koje bi te kave dopale jer u kuhanju istih sam i danas očajna), ali sam i dalje započela svoj poslovni put s dosta nezavidne pozicije. Pozicije ne pitaj, radi, uči i ne prigovaraj… a sve to za manje više kikiriki na kraju mjeseca. Nije mene moja mater kraj kontejnera našla, ali znala sam nekako od početka da tako treba biti. Dobre stvari treba i zaslužiti. I nije mi padalo na pamet pitati, ne raditi, ne učiti i prigovarati. Mahanje diplomom nekome pred nosom, k’o da mi je u paketu s njom došla sva pamet ovog svijeta, nije mi bila opcija ni u najluđem ludilu. Znala sam da ništa ne znam i znala sam od kud se kreće. S dna.
Ovo doduše nije priča o meni koja sam eto već sa svoje 22 godine prokljuvila život, jer nisam, ni tad ni sad, sedam godina kasnije. Ovo je razbijanje iluzija svima onima koji dođu pred mene ili pred bilo koga drugog na ovoj planeti tko radi, grize i bori se od jutra do sutra, i kaže mu „blago tebi“, zasnovano na par fotki na instagramu i ideji o tome kako je nekome drugome lako, bilo i bit će, kako drugačije. To „blago tebi“ je pljuvanje na svako moje ustajanje u 4:30 i zatvaranje laptopa u 22 sata. To „blago tebi“ je bacanje u vjetar svih mojih loših dana, stresa i beskrajnog truda. To „blago tebi“ tako lako i nepromišljeno prevaljeno preko usana je u konačnici teški bullshit, jer ništa meni nije blago više nego tebi ili bilo kome drugome. Ništa meni nije bilo lakše nego tebi ili bilo kome drugome. Malo koga na svijetu je dočekao put do uspjeha ili barem života dostojnog čovjeka posut laticama, na lijepe oči. Većina nas smo ipak obični smrtnici koji smo pojeli govana i govana dok nismo došli tu gdje jesmo, a realno jedemo ih i danas.
I nismo pitali radi li se vikendima.
I nismo tražili povišicu svakog prvog u mjesecu.
I nije nam bilo ispod časti izvjesno vrijeme biti na dnu, a onda puževim korakom gurati naprijed.
I nije nam bilo lako, ali nismo ni dopuštali da postane preteško i da odustanemo.
Nego smo radili, učili, grizli, trudili se, ustajali noću i vraćali se doma noću, istraživali, nadograđivali, vježbali. Čitali i radili na sebi… a onda kad bi nam bilo dosta, onda bi još malo potegnuli. I dalje s nejasnom idejom o tome što nas čeka. I dalje ne usuđujući se uopće nadati da će doći taj jedan ponedjeljak, srijeda ili petak kad će se sve to donekle isplatiti. Taj dan kad će biti ne „blago vama“ nego „bravo vi“. A taj dan neminovno dođe kao rezultat gore navedene računice.
Ako ćeš trošiti svoje vrijeme na mjerenje kome se blago a kome ne, odmah ti kažem da nećeš daleko doći. Spusti glavu, radi, uči, grizi, trudi se, ustaj noću i vraćaj se doma noću, istražuj, nadograđuj, vježbaj. Čitaj i radi na sebi… a onda kad ti bude dosta, onda još malo potegni. I nemoj odustati.
Put do uspjeha nije u panoramskom razgledavanju drugih oko sebe. Put do uspjeha je u gledanju sebe i radu na sebi koliko god možeš… i onda još malo.
Blog
Svima nam treba jedan dobar reality check!
Svima nam treba jedan dobar reality check jer djeca umiru na krovovima vagona u pokušaju da naprave dobar selfie. Pritom taj dječak nije samo brojka u statističkim izračunima ovoga ili onoga. Taj dječak je nečije dijete. Nečiji unuk. Nečiji prijatelj. Nečiji školski kolega. Nečiji susjed. Možda i nečija simpatija. Taj dječak je upropaštena prilika za život, za odrastanje, za brige oko fakulteta koji će upisati, vozačkog ispita koji će možda pasti, cure koja mu je seenala poruku, kredita, poslova, obitelji, mirovinskog fonda i doprinosa… To dijete je žrtva svijeta koji smo svi mi napravili ovakvim.
I zato nam svima treba jedan dobar reality check.
Jer nam se život vrti oko toga da se lajkamo virtualno i mrzimo stvarno.
Jer su nam novogodišnje odluke sagorit ću salo jer to izgleda bolje na fotki, umjesto napunit ću dušu jer je od broja na vagi stoput strašnija prazna duša.
Jer nemamo vremena baviti se sobom, niti hrabrosti zapravo zaviriti u sebe uz sve one druge kojima smo se odlučili baviti u ovom životu. Dok se okreneš i shvatiš da si se ipak trebao pozabaviti sobom ruke će ti biti toliko naborane i nemoćne da ćeš s njima doslovno moći samo scrollati. Nećeš moći s njima više izgraditi ništa, a najmanje sebe kao čovjeka.
Jer stres koji nas jede, sjedi nam na prsima, budi nas noću i košta nas glave, stvaramo sami i hranimo sami u tom začaranom krugu koji ne mislimo prekidati, kojim se ne mislimo baviti, jer jebiga, treba vagati namirnice, brojati ugljikohidrate i trčati na traci buljeći u zid da bi nam instagramske fotke bile dobre, što ne ostavlja previše vremena za stvarne probleme.
Jer nemamo vremena podijeliti malo ljubavi s ovim pokraj sebe, kad ćemo radije izabrati prosipati žuč okolo i mrziti sve što nam se ne sviđa, sve različito, nepoznato, drugačije, manje, veće, druge boje, oblika, seksualne opredijeljenosti, nacionalnosti, drugačije frizure… Ljubav mjerimo u srcima na instagramu.
Jer nemamo vremena baviti se svojim snovima. Ionako smo već prihvatili rečenicu da snovi ostaju samo snovi, jer su nam podrezali krila prije nego smo ih i pokušali raširiti, jer su nas uvjerili kako nam obje noge trebaju biti na zemlji, a glava kilometrima ispod oblaka. Umjesto ostvarivanja snova treba se baviti brojkama, statistikama, logistikama ili nečim takvim, opipljivim. Umjesto ostvarivanja snova lakše je stvarnost provući kroz dobar filter.
Svima nam treba jedan dobar reality check, jer smo uljuljani u ideju da imamo svo vrijeme ovog svijeta, a nemamo. A i ovo koje imamo trošimo na odrađivanje poslova da bismo živjeli, i življenja da bismo čekali… Vikende, blagdane, praznike, godišnje odmore, nove godine… Dok nam ne prođe život u čekanju.
Svima nam treba jedan prokleto dobar reality check, da zaustavimo svu tu djecu prije nego se popnu na vagone i rukom krenu prema mobitelu. Da ih naučimo kako ne lutamo ovim svijetom da bismo brojali lajkove na instagramu.
Svijetom lutamo da dušu napunimo.
Blog
Mišljenje je k’o dupe…
Naletjela sam nekidan negdje po bespućima interneta na ilustraciju s porukom „Ove godine za Božić ne dijelim poklone, već svoje mišljenje“.
Ne treba, hvala, evo k’o da jesi.
Nije što je meni do poklona, nego što je to s „mišljenjima“ otišlo malo predaleko. Znamo već od prije da je mišljenje kao dupe, svatko ga ima, ali u ovim modernim vremenima gdje se odjednom počelo forsirati ama baš svačije mišljenje, ili da naglasim, ISKRENO mišljenje, stvari su u nekom trenutku počele ozbiljno izmicati kontroli. I da odmah na početku razjasnimo, ključan faktor u cijeloj priči nije sviđa li se nama nečije mišljenje ili ne, kao niti slažemo li se s njim ili ne, problem je u tome što su se pod krinkom mišljenja počele podvaljivati frustracije, zloba i ini problemi pojedinaca sa samim sobom. A ti ne smiješ ništa reći jer će svijet graknuti na tebe kako svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ima pravo, nego mene zanima gdje je granica?
Pazi, genijalnosti, najnoviji napuci o roditeljstvu su da se djecu pusti da iskazuju svoje mišljenje, koje je potom dobro uvažiti, ali ono, od najranije dobi. Znaš da sam s tri godine baš imala mišljenje koje je trebalo uvažiti, aha. Nisam znala do srednje škole (a diskutabilno je jesam li i tada) gdje mi je dupe, a gdje glava, pa ovim putem moram zahvaliti svojim roditeljima što nisu baš uvijek uvažavali moje mišljenje. Hvala mama i hvala tata što se dugo vremena moje mišljenje temeljilo na argumentu „jer mater i otac tako kažu“. I ne bih rekla da sam zbog toga baš loše ispala. Dapače, naučila sam koji put prije nego prospem to svoje mišljenje pred svijet i odvagnuti ga, sagledati stvari iz druge perspektive, promisliti možda još koji put. I kamen se može moderirati, kamoli ne mišljenje.
Posebno hvala mojoj materi koja me evo 29 godina uči da je često pametnije prešutjeti ako nemam što lijepo za reći. Trebala bi jedna takva lekcija i svima onima čije iskreno mišljenje nerijetko graniči s bezobraznošću, ili je davno zaplesalo i preko te granice. Ako sretneš kolegicu iz srednje škole nakon deset godina, deset kilograma težu, ne trebaš joj uz dobar dan u lice sasuti i da se udebljala. Poprilično je izvjesno da je toga i sama svjesna, a ti pri tom nisi iskren nego bezobrazan. Ako ti se kolegica pojavi na poslu s osipom po licu, ne trebaš s gađenjem konstatirati kako joj se nešto užasno dogodilo s facom. Sigurno je i sama to primjetila ujutro u ogledalu i nije oduševljena time ništa više nego ti, koji ponovno nisi iskren već bezobrazan. Ako ikad osjetiš da nekome treba tvoj support u situaciji u kojoj ništa više ne može promijeniti, ma koliko banalna bila stvar oko koje traži tvoju potvrdu, možeš i progutati to svoje iskreno mišljenje i dati mu support koji treba. Postoji jasna granica između iskrenosti i bezobraznosti, ili je barem do nedavno postojala, a danas pojedinci sve češće bezuspješno balansiraju po njoj, zaboravljajući da bi nekad ta iskrena mišljenja trebalo malo i profiltrirati. Dobro nam ide s instagram filterima, očito nešto lošije s ovim životnim. Sljedeći put kad odlučiš iznijeti svoje iskreno mišljenje, dobro promisli da nisi samo bezobrazan.
Da ne spominjem onu skupinu mislioca koji obavezno imaju mišljenje baš o svemu i iskazuju ga baš uvijek, a pri tom su nužno i beskrajno isključivi. Oni imaju mišljenje o onome što vole, mišljenje o onome što ne vole, mišljenje o onima koji vole one što i oni vole, mišljenje o onima koji ne vole ono što ni oni ne vole, ali i obrnuto. Takvih nađeš more ispod svakog članka/videa/bilo čega objavljenog na internetu. Mišljenje k’o mišljenje, reć će neki od vas, papir sve istrpi, tikovnica i ekran također. Ima istine u tome, ali je stvarni problem što velika većina ovih koji imaju mišljenje o svemu, dobije nevjerojatan vjetar u leđa s politikom kako je svako mišljenje bitno, pa smatraju kako je njihovo mišljenje toliko bitno da bi se svijet trebao ravnati po njemu. Zapravo bi svijet prvo trebao prestati disati na trenutak, dok se ne sasluša njegove mišljenje, a onda se krenuti ravnati po njemu. Sedam i pol milijardi ljudi u ovom trenutku živi na zemlji i vjeruj mi da svaki od njih po potrebi ima svoje mišljenje o svemu, pa sad ti izračunaj gdje bismo dospjeli kad bi se svijet ravnao prema sedam i pol milijardi mišljenja, oko baš svega.
Pa, evo, ako si i ti za ovaj Božić odlučio poklanjati svoja mišljenja, dobro ih izvaži prije, promisli jesu li relevantna, provjeri triput koji razlozi stoje iza njih. Jer dosta nam je udaraca u trbuh od strane života i bez tvog mišljenja upakiranog za poklon.
Ako ćeš već poklanjati svoja mišljenja okolo po svijetu, uvjeri se da u njima ima nečega što će ovaj svijet učiniti barem mrvicu ljepšim mjestom.
Blog
Ganjaj svoj dobitak na lutriji!
Moj prijatelj Bojan je dao otkaz ne na jednom, već na dva posla (za koje bi, usput rečeno, velika većina ljudi ubila), i otišao na put oko svijeta. Otkazao je stan, prodao namještaj, podijelio sve suvišne stvari, udomio zečeve, skupio novac koji je zaradio, spremio život u kufer i krenuo. U Hrvatskoj, u kojoj je vrlo popularna urbana legenda kako je prilika da živiš život dostojan čovjeka ravna dobitku na lutriji, on je tom životu rekao „ne, hvala“ i otišao za nekim životom koji je sličniji onome što je njegov pojam dobitka na lutriji. Netko će možda reći da je moj prijatelj Bojan lud. Ja ću reći da moj prijatelj Bojan ima muda, s velikim M. Iako je tu svoju ekspediciju po društvenim mrežama nazvao „Bojan nema plan“, ja bih rekla da Bojan ima plan bolji od većine nas. Bojan ima plan iskoristiti život do te granice da jednom kad se okrene ni u najluđem ludilu se ne zapita „što bi bilo kad bi bilo“. On će znati točno što JE bilo.
Naravno, formula nije univerzalna i ovo nije poticaj da svi ostavimo sve i odemo surfati u neko vječno ljeto, s ruksakom po svijetu, stopirajući po Europi ili otkrivajući Afriku, osim ako baš to nije tvoj san. Meni je recimo takav neki scenarij sličniji horor filmu nego ostvarenju snova. Jeb’o svijet i ruksake, daj mi poslove koje volim, sobu koju sam uredila da mi bude utočište od svijeta i povješala po njoj toliko lampica da mi se muž svako jutro zadavljen kablovima probudi, a ja ih svaki dan iznova instaliram, daj mi laptop da tipkam kad mi u glavi postane tijesno i onih par desetaka najdražih ljudi na svijetu nadomak ruke da ih izgrlim kad treba i ne treba… i dobro je. Ali dobro je jer sam jednom i negdje napravila ne korak, nego skok na glavu iz svoje komfort zone… i proplivala. Mogla sam se i utopiti, naravno, međutim to je rizik na koji sam pristala. Rizik na koji ću se danas, iz granica svoje nove komfort zone, sve teže ohrabriti, jer je očito broj godina obrnuto proporcionalan s hrabrošću. Tresnula me i potpuno porazila ta spoznaja iz vedra neba, prošli četvrtak navečer, kad mi je prijatelj u razgovoru dijagnosticirao kukavičluk.
Neću reći da život počinje izvan komfort zone, jer mi se generalno diže kosa na glavi od tih jeftinih motivacijskih spika s facebook covera. Ne počinje. Ima života i u komfort zoni. Dapače, često je ugodan, mirisan, siguran i lijep, bez pretjeranih turbulencija i straha da će ti hormon stresa biti tamo gdje je meni, nebu pod oblacima. Ali ima i predivnih stvari van tih granica komfort zone, koje bi bila šteta propustiti u životu. Pišem ovo i sebi i tebi: jedan je život, a i da ih je sto, i dalje bi bila šteta potratiti ga na kukavičluk.
Šteta je što od straha od neuspjeha imamo milijun izlika za sve.
Šteta je što bismo putovali, ali eto nikako da nam se poklope stanje na bankovnom računu i slobodno vrijeme.
Šteta je što bismo pokazali svijetu svoj talent, ali što ako naletimo na neodobravanje.
Šteta je što bismo promijenili posao kojim smo nezadovoljni, ali nas je strah nepoznatog.
Šteta je što bismo ljubav iz filmova, ali nećemo poslati onu jednu poruku.
Šteta je što bismo toliko toga rekli, ali ostavimo seen.
Šteta je što bismo svašta, ali sad nije situacija.
E, pa, nemoj da ti život prođe u čekanju idealne situacije. Jer to je tek šteta!
Uzgoji muda, ostvari snove, napravi od života ono što ti od njega želiš, ili barem pokušaj. Ako i ne uspiješ, ako i ne dobiješ na kraju filmski scenarij koji si zamislio na početku, imat ćeš barem svoj scenarij i priču. Imat ćeš zadovoljstvo da se pogledaš u ogledalo i kažeš si „čestitam, dao si sve od sebe“.
Čestitam, ti si ganjao svoj dobitak na lutriji.
Sve ispod toga je šteta.
Blog
Pod suncem Toscane
Istoimena knjiga koja mi je nekako samoinicijativno uskočila u ruke prije tri ljeta (a koju nikad nisam pročitala do kraja jer sam ju dohvatila tri dana prije kraja godišnjeg) bila je prvi korak mog zaljubljivanja u Toscanu. Kako to obično s modernim ljubavima ide, uslijedilo je stalkanje, googlanje, pregledavanje videa, filmova, serija… da bih na kraju s velikim očekivanjima i srcem u grlu sjela u avion za Rim i krenula prema Toscani. I prije nego sam stigla mi je bilo jasno da će mi komadić duše nepovratno ostati tamo, ali nisam mogla ni zamisliti ono što me dočekalo. Nema te slike, videa, instagram storyja, knjige, riječi, nema tog prepričavanja od strane prijatelja koje može dočarati Toscanu u njenom punom sjaju. Ma ni upola. Pa sam ipak odlučila nakon par tjedana slaganja dojmova i ja dati svoj doprinos, svoju mrvicu priče, svoj pogled i svoj doživljaj Toscane. Jer je naprosto zaslužila.
– CORTONA
Apsolutno prvi kontakt s Toscanom bila je Toscana u zalasku sunca, okolica Cortone, scena na koju bi potpisala da ju gledam do kraja života, boje koje nikakvim riječima ne mogu opisati, zlatna zemlja koja se spaja sa zlatnim nebom negdje tamo daleko, suncokreti, čempersi i takav mir u duši dok to gledaš. A onda padne mrak i preda mnom se stvori Cortona. Zapravo sam sretna što sam ju prvo ugledala u tom noćnom izdanju. Svijetli grad u sred brda, a ti malen gledaš i ne vjeruješ da ga je netko smjestio tamo gore. Zakleo bi se da je prije s neba pao tu, nego da ga je nešto ovozemaljsko tu smjestilo. Odeš leći, uvjeren da si umoran od puta do te granice da ti se razum muti pa ti sve izgleda nestvarno lijepo. Sutra će sve biti stvarnije.
A onda dođe sutra, hodam tim uličicama, proklinjem trenutak kad sam odlučila u čizmicama na petu krenuti u tu ekspediciju, nije Toscana za pete i sređivanja, a oko sebe sve gledam scene iz talijanskih filmova: signorine koje hodaju ulicama u lepršavim haljinama, signore koje se s vrećicama vraćaju s tržnice i signori koji odlaze na prvu jutarnju kavu s novinama pod rukom, kavu koju ti servira najšarmantniji konobar u svemiru, kad ga pogledaš ne znaš iz kojeg je točno filma pobjegao za taj šank.
Htjedoh reći, ako vas put nanese u Toscanu, ubacite Cortonu na svoju „to do“ listu i neka vam se pritom na jelovniku obavezno nađe divlja svinja. Divlja svinja s domaćim njokima i rizik da ćete se i vi s ovog puta vratiti kao svinjica, doduše pitoma.
– SIENA
Nije mi dugo trebalo da shvatim da ću se zaljubiti u Sienu. Postalo mi je to jasno valjda čim sam bacila prvi pogled na nju onako ciglenu i nesagledivu. Kasnije sam shvatila kako je Siena jedan od onih gradova u koje uđeš i kažeš „ok, tu bih mogla živjeti“. Ima tu neku normalnost. I nenormalno lijep trg na kojem možeš sjediti satima. Ima Grom slastičarnicu s najboljim sladoledima u svijetu, okus pistacchio ima komadiće pistacchija u sebi, say no more. Ima taj neki mladi duh koji te privlači, ima studente po ulicama među koje se odmah poželiš uklopiti, ima fakultete smještene na apsolutno nevjerojatnim mjestima, pa se samo sjetiš svog faxa u Lepušićevoj i koliko god ga voliš obuzme te neki osjećaj da si propustio puno toga. Siena ima takav neki nenametljivi šarm koji te može kupiti za cijeli život. A ima i ta neka mjesta na kojima odmah na vratima piše „ne služimo pizzu“. I točka. I jebite se gosti.
– SAN GIMIGNANO
San snova. Što zalazim dublje u Toscanu to mi je jasnije da neće ostati urezana samo na fotografijama, nego i u duši. Svaki čempers Toscane se tu urezao. I svaka maslina. I svaki vinograd koji sam putem vidjela, a pogotovo oni u koje nas je GPS greškom naveo, Bogu i svemiru hvala. Pa jedemo grožđe, pa pijemo vino, pa jedemo grožde, pa pijemo vino, i tako u krug… od jutra do sutra.
U ovakvim malim mjestima kao San Gimignano ne možeš ne osjetiti taj neki filmski scenarij koji živiš. Gubimo se po uličicama, nalazimo trgovine u kojima sve ide refužo, od rajčice, preko Toscanske salame s ružmarinom, do mozzarele koju žena ispred tebe vadi iz vode. Domaćini nas u ovim krajevima svugdje dočekuju s bocama domaćeg vina i domaćeg maslinovog ulja za kojeg bi se mogla zakuniti da nigdje na svijetu nema takav okus, a već i njegov miris ti otvori apetit toliko da se pitaš jesu li ti to opet podvalili da moraš ići jesti. U ovim krajevima u restoranima ako naručiš pastu umjesto pici nastaje panika na relaciji konobarica – kuhar – gazda, pa se svi poredaju i mašu jako rukama pokušavajući aludirati ma tvoj zdrav razum na nekoliko jezika, sve dok se ne predomisliš. Me daj Bože paste pored domaćih pici. A ja ih ni deklinirati ne znam. Eto.
– REGIJA CHIANTI
Ni oblaci, ni kiša, ni gacanje po istoj u espadrillama, nisu ublažili šarm malih gradića i sela u regiji Chianti. Sve ono što sam prethodno probala po Toscani, došla sam u Chianti kupiti. Ciljano nedjelju ujutro provodimo u jednom od malih sela, na lokalnoj tržnici koja se oformi jednom u tjednu, pa po super normalnim cijenama uhvatiš domaće Pecorino sireve, salame, maslinova ulja, vina i sve drugo što ti srce poželi. Cijelo vrijeme klimam glavom prodavačima kao da ih razumijem od riječi do riječi, mada mi talijanski nije toliko napredan, jer pojma nemam kako bi svijetu objasnila što jedan turist radi tu, daleko od svega onoga što možeš naći u turističkim vodičima i na Trip Advisorima. A meni je taj jedan normalni, seoski, priprosti život, ta jednostavnost, ta nedjelja ujutro koja se sastoji od male crkve i malo veće tržnice, od prodavača kojima na pamet ne pada ideja da ih možda ne razumiješ, od njihovih radničkih ruku i toplih osmijeha… vrijednija od bilo koje top lokacije koju bi mi google mogao izbaciti. Što googlovi, trip advisori i vodiči znaju gdje ćeš u deset ujutro naletjeti na gospodina talijana od kojih 60-ak godina koji sa šeširom na glavi i cijelim životom koji je očito shvatio pod sobom, jaše kroz svoj vinograd. Gledam ga, impresivnijeg od katedrala u Sieni i Firenzi zajedno, i mislim se – jedan je život, tako ga treba živjeti.
– PIENZA
U Pienzi su se dogodile neke čudesne stvari, ali da te prvo uvedem u priču. Pienza je uvjerljivo najmanje mjesto koje smo posjetili, sa svega dvije tisuće duša, jednom ulicom u kojoj se nalazi sve što čovjeku treba i nemogućim šarmom. Em što je smještena na vrh brdašca usred Val d’Orcie (to ti je ona dolina koja je na svim slikama guglane Toscane ikad, a izgleda i kao Windows screensaver), pa kad ju ugledaš u tom ambijentu ne možeš izgovoriti ništa osim “O, Bože”, bi ti, ali ne ide… Em što je (trenutno) okićena voćem. Kunem se. Jabuke i naranče vise u nizu po zidovima, vire iz košara, prave lukove nad ulicama i čine kreaciju koju gledaš i misliš si kako se ti toga nisi nikad sjetio. A onda je pala noć i Pienza je potpuno opustošila. Mi smo nadobudno iz hotela (koji je btw bivši samostan iz 16. stoljeća) otišli na vino i sir u jednu Osteriju koja ima zanimljivo radno vrijeme od 12 do 14, te od 19 do 21. Aman taman. Sve ti je jasno kad vidiš (a prije toga čuješ) osebujnog gazdu koji ti za dobar dan u lice saspe “no pizza, no pasta, no internet, no coca cola light” rafal, pa ako pristaješ na pravila, dobrodošao. I sjedimo mi (potpuno sami) na toj maloj Piazzi di Spagna u Pienzi, pijemo domaće vino bianco, grickamo Pecorino, a oko nas mjesto završava još jedan dan. Ali završava ga talijanski, glasno, uz lupanje tanjura od stol, zveckanje beštekom, razgovor sa susjedima, netko negdje malo pjeva, nekome se pas veseli, vrata od balkona su otvorena, prozori su otvoreni, ali i kućna vrata su otvorena širom, k’o nekad. U lokalu pored nas koji je u jednom i trgovina i kafić i restoran ali i pošta, sjedi par talijanskih djedica i gledaju tv. A ti se nađeš u sred svega toga, gledaš taj film pred svojim očima, mjesto radnje ti je jasno, vrijeme radnje… ti je isto jasno… Vrijeme radnje: neka ljepša vremena. E, pa, ima lijepih vremena još.
Ovdje ću završiti našu turu po mjestima Toscane. Realno, manje više svako od njih možeš prešetati u 15 minuta, ali se nekako uvijek dogodi da ti uzmu nekoliko sati i komadić srca. Pa gle ova vrata, pa gle kako cvijeće vješaju na sve prozore, uđi u ovaj dućan, probaj ovaj sir, pogledaj ovaj pogled, ajme što bi moja mater rekla da ovo vidi, njoj bi srce stalo, daj slikaj, slikaj opet, slikaji u nedogled dok ne shvatiš da to slika ne može dočarati.
To gledaš, mirišeš, slušaš i osjećaš, arhiviraš za život.
Blog
Usudi se ne biti dobro!
Generalno sam pozitivna osoba. Nasmijana, uglavnom dobro raspoložena, s pragom tolerancije tuđih sranja odavde pa do mjeseca (nažalost). Vjerujem u ljude, vjerujem da manje više svi možemo sve, da ne postoji nemoguće, da ne postoji preteško. Ne cvilim oko stvari koje mi se na prvu učine prevelikim zalogajem nego nađem način da ih riješim. Sagledam, izvažem, kalkuliram i pokušam, pa što bude. Na dane sam pozitivna do one gadljive granice ružičastih naočala, duga i ostalih jednoroga, a ponekad i preko nje. U ljudima vidim ono dobro, iz manje više svake situacije vidim izlaz, ne očekujem uvijek najgori mogući ishod priče, čaša je napola puna i to… Uglavnom odlučim navijati za najpozitivniju opciju.
Generalno, sva ta moja pozitiva nestane netragom u momentu kad čujem nekog da prodaje „moć pozitivnog razmišljanja“ bullshite. Da vam to dočaram slikovito – poželim uzeti najoštriji predmet u vidokrugu i zabit si ga u mozak.
Od kud odjednom ta epidemija ideje kako pozitivno razmišljanje liječi sve?! Bolestan si? Razmišljaj pozitivno i bolest će nestati k’o rukom otklonjena. Radiš na blagajni od jutra do sutra, ne smiješ sjesti, kičma ti je otišla prije kojih 15-ak godina i za sav taj užitak dobiješ crkavicu kojom teško da bi se mogla prehraniti jedna osoba a kamoli četveročlana obitelj? Razmišljaj pozitivno! Zapravo, namaži tu pozitivu između dvije kriške kruha i serviraj gladnoj djeci. Zadnjih 10 godina nisi vidio g od godišnjeg odmora, zadnjih 10 godina si štedio za isti, sad se napokon spremaš otići na to more kojem si zaboravio i boju i miris i okus… a prognoza kaže kiša tjedan dana u komadu? Uključi moć pozitivnog razmišljanja, provjereno tjera oblake.
Pa čujte ovako, je*ala vas moć pozitivnog razmišljanja.
Naravno da treba uvijek glavu dignuti gore, naravno da se treba boriti, truditi, raditi, odolijevati svim sranjima i šamarima koje ti život servira, naravno da ne treba sjesti, predati se i potonuti u očaj, ali nije li to ono što i radimo?! Svaki dan, cijeli dan, od kad otvorimo oči dok ih umorne ne zatvorimo. Pa imamo li onda barem to pravo kad nam je fakat dosta puknuti k’o ljudi bez da nas netko potapša po ramenu i blagim glasom šapne „moć pozitivnog razmišljanja“? Imamo li pravo na malo negativnog razmišljanja? Na malo predaha?
Ne razumijem u kojem je to self help priručniku pisalo da ljude u problemima treba tješiti „budi pozitivan“ spikama, umjesto konstruktivnog razgovora i pokušavanja rješavanja konkretnog problema? Na kojem se to predavanju uči da se čovjeku na rubu prodaju vortex priče? U kojoj je to zemlji čudesa čovjeku u problemu potrebno reći „dobro je i bit će bolje“?
Nije dobro.
I neće biti bolje dok god nas svijet uči da je zabranjeno biti tužan. Za sreću je potrebno tako malo, a za tugu ti treba vraški dobro opravdanje. I ne, opravdanje da je svakome njegov problem najgori nije dovoljno valjano, ako pitaš svijet. Nije dobro i neće biti dobro dok god je zabranjeno biti nesretan, plakati, nervirati se, osjećati bilo kakvu negativnu energiju, a kamoli ispoljavati je na van. Nije dobro jer svi sve odjednom skupljamo u sebi da ne bismo slučajno rasuli koji gram svoje negativnosti po svijetu i pokvarili dan ovoj „razmišljaj pozitivno i lepršaj na oblaku kroz svijet“ ekipi. Nije dobro jer šutimo i trpimo i sramimo se sami pred sobom svake negativne emocije koju osjetimo. Jer što će svijet misliti?
Svijet će misliti što je i do tada mislio. Brijači će brijati, ovi normalni će te potapšati po ramenu i reći ti „jebiga, život je nekad sranje, izbaci to iz sebe“. Kanaliziranje negativne energije je jedini način da je se riješimo i da nastavimo dalje sa životom. Plače ti se? Plači. Vrišti ti se? Vrišti. Histerizira ti se? Histeriziraj. Psuje ti se? Psuj.
Nemoj da ti drugi govore kako bi se TREBAO osjećati. Osjećaš se onako kako se osjećaš. Nisi kompjuter da te svijet isprogramira po svojim željama.
Blog
Mala zemlja velikih kompleksa
Imaš život da voliš, da se smiješ, da grliš do one granice kad pomisliš da ćeš slomit nekog od ljubavi, život je da se ljubiš, plačeš od sreće, da ti je srce puno ljubavi, da se baviš stvarima koje te čine sretnim, da rasteš svaki dan, da si radostan i da si nekome radost. Život je da scrollaš po Instagramu, s osmijehom od uha do uha palcem kliziš po ekranu u nekom svom svijetu. Znaš da je to stvarnost provučena kroz filter, malo namještena perspektiva, uljepšani život, ne baš laži, ali definitivno profiltrirana istina, sve da bi dobio u konačnici malu oazu ljepote, osmijeha, srdaca i fino servirane hrane. Treba nam toga. Fali nam toga.
U stvarnosti zatrpanoj terorističkim napadima, cirkusima od država, mržnjom na svakom koraku, stvarnom ili virtualnom, fali nam malo dobrih priča, dobrih ljudi, ljudi s idejama i mudima. Onih koji nisu sjedili i govorili kako se ne može, kako je teško, kako smo u državi bez perspektive, generacija bez perspektive, životi bez perspektive… već su grizli, gurali, borili se, radili, trgali se i uhvatili mjesto i perspektivu iz koje stvari izgledaju ipak malo bolje.
Zato uzmem mobitel, otvorim Instagram i krenem sa scrollanjem, da se na dnevnoj bazi napunim pozitivnom energijom i sebično nahranim uspjesima ljudi oko sebe. Uvijek imaš taj izbor: hoće li ti uspjeh drugih biti vjetar u leđa ili trn u oku. Pa, prijatelju, previše je trnja danas da bi mi smetalo i to što je netko uspio.
Scrollam i gledam svoju Sandu koja stavlja #workworkwork fotku, a radi u institutu smještenom na najljepšem mjestu na svijetu i pokušava pronaći lijek protiv starenja. Znam da zvuči kao film, ali u stvarnosti, ovoj našoj stvarnosti gdje kad gledaš sabor ne znaš je li neka skrivena kamera ili se to događa, ona odlazi na posao i bavi se čudesima koja bih ti ja prepričala kad bi ih mogla razumjeti, ne bismo li mi svi (ili barem naša djeca) bili vječno mladi.
Scrollam i gledam novi video Bruna Bilonića, dečka kojeg poznajem iz dana dok je konobario po Splitu, a sad se pred mojim očima pretvara u apsolutno najboljeg snimatelja u toj istoj problematičnoj Hrvatskoj. Mogao je on i dalje servirati kave, i u pauzama okidati koju fotku, sebi za dušu… Sigurno bi to bio jednostavniji put, linija manjeg otpora… ali je izabrao imati muda i svoje ideje pretvoriti u svoj posao.
Scrollam dalje i gledam Luciju Kontić u šetnji gradom, tip top skockanu od glave do pete, curu iz Drniša, kojeg velika većina vas vjerojatno ne bi znala ni locirati na karti, koja je iz malog gradića u dalmatinskoj zagori napravila cijelu karijeru i posao modne blogerice, izbacila svoju liniju odjeće i što ti ja znam što sve još… Samo nebo joj je granica, ukratko.
Scrollam, gledam, lajkam i iskreno sam sretna zbog svakog malog i velikog uspjeha poznatih mi, polupoznatih ili potpuno nepoznatih ljudi. A onda izađem iz tog svog balončića od sapunice i na prepad me pogodi stvarnost u kojoj se realno, bez ikakvog generaliziranja, na dnevnoj bazi uvjerim kako velika većina može podnijeti sve osim tuđeg uspjeha. Pa dobro, jebote, zašto?
Kad vas gaze, sjedite i šutite.
Kad trpite nepravdu, trpite u tišini i kmečite po kavama i društvenim mrežama.
Kad vas maltretiraju, u školi, na faxu, na poslu, u vezama, obiteljima, na šalterima… manji ste od makova zrna.
Ali zato, brate, kad nanjušite tuđi uspjeh, postajete strvinari.
Prije nego se odvažiš na bilo kakvu javnu aktivnost, u ovoj maloj zemlji velikih kompleksa, trebaš se dobro psihički pripremiti na činjenicu da na jednog onoga kojem će biti iskreno drago što si se maknuo s mrtve točke i što od svog života radiš nešto, ide barem pet onih kojima po defaultu ideš na neku stvar, jer eto, ne sjediš na zidiću u kvartu već razvaljuješ. Ili se barem trudiš da razvališ. I ne dao ti Bog da pokušaš i promašiš, živog će te pojesti.
Dobrodošao u društvo u kojem si najbolji kad si jadan. I nauči se nositi s tim. Zajebi očekivanja da budeš prosječan, norme koje selo nameče, zajebi podsmijehe i ideje drugih o tome što bi ti trebao (i još bolje, što ne bi trebao). Guraj svoj film i stavi si u glavu da je bitniji onaj jedan koji te s ponosom gleda i kojem srce zaigra kad naleti na tebe na Instagramu, nego sto drugih koji će s podsmijehom svoje komplekse liječiti na tebi. Budi onaj preko kojeg ću scrollati na Instagramu i tko će djelovati na mene kao ruka koja me povuče kad padnem i kaže mi „može se“. Teško je, ali može se.
Neka ti je srce puno ljubavi. Ne troši te otkucaje na plitke stvari kad s njima možeš u dubine. Ili visine.
Blog
Ovo je Heroj, a ne ti!
Još se nebo ne vidi normalno, još ni sagledali nismo sve što je vatra izbrisala s lica zemlje, još se trzamo na svaki trag dima i guglamo vremenske prognoze iz barem četiri različita izvora da budemo sigurni da vjetra nema i da ga neće biti, da budemo sigurni da je gotovo, da je najgore prošlo, da se neće ponoviti, nikad po mogućnosti. I nikome. Nigdje.
Još zovemo prijatelje, rodbinu, poznanike, dižu se slušalice i tipkaju se brojevi koji se godinama nisu okrenuli, da se uvjerimo da je sve u redu. Ma pusti voćnjake, vinograde, maslinike, štale, kuće, zemlju, šumu, imanja, sve ono u što se cijeli život ulaže… pusti sve, neka je glava na ramenu jutros, dovoljno je.
Još se tresemo u nevjerici i oči se pune suzama dok gledamo snimke svega onoga što je do jučer bila naša predivna Dalmacija, a danas je zgarište. Tuga. Bol. Praznina. Ljutnja. Još se emocije slažu, a mozak trokira jer mu fali sna. Jer je svatko tko ima dolje nekoga svoga noć proveo refreshajući portale koji su se uporno rušili, umjesto spavajući. Jer su isti taj klik i rad imali i oni koji dolje nemaju nikog svog, ali imaju srce na mjestu.
Još je nestvarno da je moj prijatelj Dino sinoć bez kapi vode branio kuću svoje djevojke u Žrnovnici. Još je nestvarno da je moj prijatelj Duje poslom došao u Split, ostao na požarištu na Kili, a onda takav iz noći se vratio na svoje radno mjesto. Još je nestvarno da su mali ljudi stali jedan uz drugoga, po zadatku ili po želji, rame uz rame, da bi na kraju stali na kraj tim prizorima koji izgledaju k’o scene iz nekih filmova apokalipse, nikako ne kao nešto što se u stvarnom životu događa.
I sad pazi najnestvarnije od svega, netko je izabrao da mu to bude životni poziv, upravo te scene, ta muka, ta patnja. Netko je izabrao da mu je svaki odlazak na posao biti ili ne biti. Taj netko nije jedan netko, taj netko su stotine vatrogasaca koji ni noćas nisu cvilili da im je teško, da im je oprema nikakva, da su ugroženi, da im je vruće, da su žedni ili gladni. Stali su i odradili svoj herojski posao.
Još naše heroje nisu zagrlile njihove žene i dočekale ih s hladnim tušem i toplim obrokom, a već su krenuli dežurni dušebrižnici po društvenim mrežama zbrajati i oduzimati treba li se vatrogasce nazivati HEROJIMA. Iz perspektive tako malog čovjeka, očito je taj pojam prevelik.
Pa to je samo posao.
Što nisu izabrali nešto bezopasnije.
Mogli su npr. čistiti lignje.
Jesam li onda i ja heroj svog posla?
…
Ne, dušo, ti nisi heroj.
Iz udobnosti tvog klimatiziranog života, njihovo herojstvo sigurno izgleda kao jedan okej film. Dvodnevna zabava i tema za usputno komentiranje na kavama i društvenim mrežama. Iz lagodnosti tvog života iz koje preispituješ njihove titule, suočavanje licem u lice s vatrenom stihijom je samo posao, njihov prilog društvu je možda čak i manji nego prilog barbe na ribarnici koji čisti lignje. Njegove usluge ti češće trebaju. Neka i ostane tako.
Ali nemoj više nikad staviti sebe u rečenicu s njima i pitati jesi li i ti heroj. Ni javno, ni tajno, ni sebe u ogledalu. Jer ne, ti nisi heroj. Ti si nula, možda i najveća nula u cijeloj ovoj priči prepunoj nula.
I dok su heroji (za koje ti važeš jesu li dostojni te titule ili ne) svoja srca u zadnjih 36 sati ostavljali na raznim požarištima, za tvoje je vrlo upitno gdje je nestalo.
Blog
Mater s velikim M!
Nemam običaj miješati se u tuđe živote; ne stignem se ni svojim baviti kako treba, kamoli tuđima. Pogotovo nemam običaj miješati se u živote ljudi koje ne poznajem. Ali zato imam običaj reagirati na svaku vrstu nepravde. Jebiga, takvu me mater rodila, a moj otac će ti i danas, 28 godina kasnije, reći „takva je oduvik, svoja od glave do pete“. Možda bi rekao i „naopaka od glave do pete“, ali zna da sam dio tog zajebanog karaktera skupila od njega, pa prešuti.
I onda ja, takva zajebana, čitam komentare, reakcije, zapažanja i mišljenja o Severininoj aktualnoj priči, jer danas je popularno imati mišljenje uvijek i o svemu, što bi čak i bilo u redu da većina njih u ovoj konkretnoj situaciji nemaju jedan zajednički nazivnik i samo jedan motiv, a to je – mržnja. I dalje sam bila spremna prešutjeti sve, mržnja k’o mržnja, sitne duše k’o sitne duše, od toga ne možeš pobjeći, a onda pred vratima svoje zgrade naletim na ovaj crtež, takva me emocija obuzme od glave do pete i samo si kažem “fuck this shit, šutnja nije uvijek zlato”.
Ne mogu se nikako oteti dojmu kako bi da je glavni akter ove priče umjesto Severine, recimo, tvoja susjeda Ana/Martina/Vesna/XY s četvrtog kata, reakcija bila uvelike drugačija. Ah, čekaj malo, pa to se upravo i događa. Inbox mi je zatrpan linkovima grupe podrške za mamu Ninu iz Splita koja se nalazi u situaciji ne pretjerano različitoj od Severinine. E, ali mama Nina nije Severina, ona je samo mama, bespomoćna mama, heroina, dižete se na noge, apelirate na nadležne institucije, molite za pomoć, organizirate prosvjede, tražite pomoć medija i sherate grupe podrške… Ukratko, navijate za Ninu kao majku svim srcem, što je, da se razumijemo, jedino ispravno, dok s druge strane svim oružjima udarate po Severini u vrlo sličnom scenariju.
Ne razumijem, evo, zašto Severina ne može biti samo majka? Ne sviđa vam se njena glazba, uspjeh, popularnost, život, izbor partnera, boja laka za nokte ili nešto osmo? Ne sviđa vam se to što se digla tolika medijska hajka oko njene privatne situacije?
E, pa, pardon my French, ali jebala vas dvostruka mjerila.
Jer da je Nina/Ana/Martina/Vesna/XY, vaša prijateljica ili poznanica, u takvoj priči, što biste joj rekli? Ako ste imalo pametni, rekli biste joj da se obrati medijima kad već nadležne službe ne reagiraju i da tako pokuša vršiti pritisak da se nešto promijeni, ali i ukaže na postojeći problem, prvo zbog sebe, ali i zbog svih drugih u sličnoj situaciji.
Mater je mater, bila ona Severina ili Nina, nosila te u stomaku devet mjeseci, dojila te, mazila, pazila, nosila, gledala, strepila, disala za tebe, provjeravala dišeš li u snu, dizala te kad si padao, imala uvijek raširene ruke i srce za tebe. Nikad neću zaboraviti kad mi je jedna moja prijateljica u trudnoći rekla „Moja Nina, mene je strah hodati ulicom i izlaziti iz autobusa, od kad sam trudna triput provjeravam kako gazim, da se ne bi nešto dogodilo“. To je osjećaj koji nitko nikad osim matere neće moći razumjeti. Ne želim baciti sjenu ni na jednog oca ovog svijeta, dapače, niti želim reći da svaka žena rađanjem postaje mater. Samo ti želim dočarati zašto je svaka mater spremna pretvoriti se u lavicu kad treba i udarati svim sredstvima da bi zaštitila svoje dijete.
Severina je Mater, s velikim M.
A ti, ako si u iti jednom trenutku pomislio kako bi ona ovo mogla raditi u svrhu skupljanja jeftinih medijskih poena, može te biti sram. To govori štošta o tvojoj veličini.