Category Archives: Blog

Šutnja je zlato, učili su nas cijeli život. Signalizirali su nam roditelji prstom preko usana s druge strane stola i stavljali nam ruke preko usta prije nego se izletimo s nečim nepotrebnim, u nadi da će uroditi plodom ili da će moći tako zauvijek. A lista tog nepotrebnog seže odavde pa do ruba svemira. Pritom vjerujem da nam nisu ciljano rezali krila kad su nas učili kako je nerijetko pametnije prešutjeti, već je to bio samo njihov način brige za nas i ostaci iz nekih drugih vremena i sistema. Možda pomalo i vjerovanje kako ćemo kroz život lakše i bezbolnije pognute glave i u tišini i sasvim sigurno briga da ne bi baš mi bili oni glasni, grlati, „uvijek kontra“, oni prvi na jeziku, prvi na udaru… S jedne strane da ne bi bili oni koji otvoreno pričaju o svojoj ranjivosti, problemima, bolima, ili pak s druge strane prvaci na ljestvici visokog hormona stresa i prvi u redu za kakvu boleštinu koju će nam taj stres neminovno prije ili kasnije servirati. Strah da ne bi baš mi bili onaj Don Quijote koji se bori s vjetrenjačama i onaj koji je na vjetrometini prvi dok mu ostali kao drže leđa zaklonjeni na sigurnoj udaljenosti.

Šuti i ne odgovaraj starijima.

Šuti kada te netko povrijedi.

Šuti kad te boli.

Šuti kad nisi u pravu i onda kad jesi u pravu, tad pogotovo šuti.

Šuti i ne suprotstavljaj se nadređenima.

Šuti kad si u problemu, sramota je.

Šuti kad te slomiju, jer progovoriš li o tome, to je kao da su te slomili duplo.

To je bila domaća zadaća većine nas cijelo djetinjstvo… Samo šuti, spusti glavu i idi kroz život. Šuljaj se kroz njega neprimjetno i ne ispuštaj zvuka ni kad trebaš ni kad ne trebaš. Jer šutnja je zlato…

Osim kad nije.

Osim kad je miljama daleko od toga. Osim kad nas jede iznutra jer smo se povukli u nju u trenutku kad smo trebali vrištati najglasnije što možemo.

Ne znam jesu li odgojne metode mojih roditelja zakazale ili ni oni sami nisu vjerovali u tu šutnju koju su znali propagirati pod poželjni obrazac ponašanja… ali nije im upalilo. Vjerujem da moja mama i danas prije svakog mog teksta u kojem se odlučim ogoliti do kraja, rasuti javno i viknuti glasno, udahne duboko i pomoli se Onome Gore za moju umjerenost, samokontrolu i ostale uljepšane nazive za šutnju i papučarstvo. Pa joj na kraju ipak zatitra neka iskra ponosa negdje u tijelu, ili njih sto, što nisam prešutjela.

Što sam prokljuvila da su nas lagali kad su nas uvjeravali kako je šutnja zlato. Vjerojatno za naše dobro, ali i dalje su lagali. Lagali su nas kad su nas uvjeravali kako pametni šute, dok budale okolo vrište. Više je pogrešnog proizašlo iz naše šutnje nego iz usta svih budala ovog svijeta. Lagali su nas kad su nas uvjeravali kako sve ono što prešutimo ulazi u kategoriju onoga što se nije ni dogodilo. Itekako se dogodilo, a našom šutnjom i guranjem pod tepih postaje samo još strašnije.

Zato je vrijeme da prekinemo šutnju i počnemo pričati.

Kreni od malih, svakodnevnih stvari. Nemoj prešutjeti frizerki kad si nezadovoljna frizurom, a poslije plakati na telefon frendici koja ti baš nikako ne može pomoći u toj situaciji, prekini šutnju tamo gdje to može uroditi plodom. Nemoj šutjeti o svojim problemima, jer istina je da sa svakom izgovorenom riječju taj problem postaje malo manji i potencijalno bliži rješenju. Nemoj sam u tišini prolaziti kroz svoje tuge, to nije nikakav dokaz hrabrosti i junaštva, već čiste gluposti, dok god imaš prijatelje udaljene od sebe nekoliko klikova po mobitelu ili nekoliko minuta vožnje, koji će iznijeti to tvoje sranje skupa s tobom. Nauči izgovarati stvari poput „nisam dobro“. Tako, riječima, ne odlascima, povlačenjima i ostalim tajnim znakovima upućenima nikome. Digni glavu i suprotstavi se kad si u pravu, ma sve da je s druge strane gospodar svemira osobno. Suprotstavi se i ako nisi u pravu, a misliš da jesi, ljudski je griješiti i poslije ćeš se lakše nositi s činjenicom da si pogriješio nego da si bio papak koji je prešutio. Prekini šutnju kad vidiš i osjetiš nešto krivo, nemoj da te obeshrabri misao da si sam, jedan i premalen za učiniti promjenu. Ok, činjenica je da sam sigurno ne možeš mijenjati svijet, ali je i velika šansa da ćeš maleni ti pokrenuti malene druge, a puno malenih mogu učiniti puno toga, pa i izbaciti svijet iz uobičajene rotacije ako treba. Kad ti srce kaže da zavrištiš za nešto u što vjeruješ, nešto što voliš, nešto za što se boriš ili nešto što te boli… zavrišti najglasnije što možeš i pusti razmišljanja o posljedicama.

Najgora moguća posljedica je da doguramo do kraja svog puta znajući da nismo glasa pustili.

Zato nemoj šutjeti u životu, spuštati glavu i računati na to da će tvoje borbe izboriti netko drugi.

Zavrišti kad treba.

Nemoj da muda budu rijetkost.

Zašto je ljeto nešto što čekamo cijelu godinu, obećana zemlja sreće, dani do kojih nestrpljivo križamo datume na kalendaru, period za koji živimo, a nerijetko i crnčimo onih preostalih 300 i kusur dana godišnje? Ne znam koliko činjenica da mi je i nakon osam godina Zagreba još uvijek jedino stvarno „doma“ moj rodni Split utječe na moju percepciju godišnjih doba i raspodjelu uživanja po njima, ali nekako mi se čini da i ovi moji kontinentalni prijatelji imaju ista mjerila. I meni i njima se život često svodi na čekanje, a još češće na čekanje ljeta. I nerijetko se u našim beskrajnim kavama složimo kako nam je od svih životnih scenarija favorit onaj u kojem po cijele dane bosi i goli na nekom otoku landramo na relaciji kuća-plaža, slani jedemo ribu, umjesto šminke nosimo maslinovo ulje od nosa do malog nožnog prsta i smijemo se toliko da nam za ostatak godine ostanu bijele bore smijalice na garavim licima.

I nije kod ljeta stvar ni u bijegu od stvarnosti, ni u ne otvaranju portala, ni u čitanju svih onih knjiga koje preko godine na policama skupljaju prašinu, niti u svim ostalim vrstama i oblicima uživanja koje ne stignemo od života u koji se zapetljamo i od svih onih „moram“ zbog kojih zaboravimo na one „volim“ stvari. A, realno, ništa ne moraš osim živjeti. Nije stvar ni u predivnim plažama, ni u moru, ni u palmama i borovima, ni u besprijekornom Instagram feedu… Stvar je u tome što je to onih par tjedana kad smo mi stvarno MI. Ne radujemo se mi ljetu, mi se radujemo sebi samima! Spoznaja je to koja me plesnula posred lica ovog ljeta kad mi je sestra na kraju jednog tipičnog ljetnog dana rekla kako je jednostavno nemoguće koliko podjetinjim kad se susretnem s morem, a ja promislila kako je od mog susreta s morem još nevjerojatniji moj susret sa samom sobom.

I nije stvar u moru. Stvar je u tome da tek kad skinemo sve šminke, odjeću, remenje i maske, kad porušimo sve barijere i kalupe u koje se stavljamo svaki dan, tek onda mi postanemo mi. Kukavica svjetska koja se boji vlastite sjene 300tinjak dana u godini odjednom skače s nekoliko metara stijena, znajući da će plesnuti dolje o morsku površinu kao vreća cementa jer su skokovi vještina koju usprkos morskim genima nikad nisam savladala. I plesnem i idem opet. I opet. I opet.

U toj obećanoj zemlji ljeta u odsudstvu svih moranja, mi postajemo ono što stvarno jesmo. Ne osjećamo se kao da svijet od nas očekuje da zadovoljavamo njegove kriterije normalnog, da peglamo kosu, da se šminkamo, da lakiramo nokte, da nosimo štikle, da se pravimo fini i onda kad bismo bose noge dignuli na stol, da progutamo onda kad bismo vrisnuli. U toj obećanoj zemlji ljeta svako jutro kad otvorim oči šapnem onako sama za sebe „daj, živote, mani me se“. I on me zaista zaobiđe u najširem mogućem luku, puštajući me da od njega biram samo ono što zaista želim.

I kako onda ne osjetiti to da smo svi mi stvarne osobe samo ljeti? Kako onda ne percipirati sve ostalo kao okvire i prilagođavanje svijetu koji nije krojen po našim mjerama? Kako se onda vratiti u kalupe stvarnosti nahranjene duše i staviti ju na dijetu ponovno do sljedećeg ljeta i ponovnog susreta sa samim sobom?

Nikako. Eto kako.

Treba ponijeti što više tog ljeta sa sobom kroz ostatak godine. Sol će se isprati s kože, koža će izgubiti boju, a kosa onaj „messy hair, don’t care“ moment, ali daj da zadržimo malo sebe onakvih najiskrenijih i najogoljenijih i ostatak godine. Skupimo onu istu hrabrost koja nam treba za skok s litice u more i krenimo krojiti svijet po sebi, umjesto da svakodnevno sebe prekrajamo po njemu.

To mi se čini kao jedini trik kako od stvarnosti napraviti mjesto s kojeg ne treba bježati.

To mi se čini kao jedini način kako sresti samog sebe nešto češće nego jednom godišnje.

Vidim da je omiljena tema ovih dana (ili godina) stavljanje pod isti nazivnik svih influencera, youtubera, blogera i (citiram) „sličnih izmišljenih zanimanja“, te obavezno prozivanje istih na temelju nekoliko već toliko prožvakanih nazovi argumenata da je to postalo nesnošljivo dosadno čitati. U pravilu pročitam prve tri rečenice i krenem razmišljati o tome što kuhati danas ili gdje nabaviti baš sad bušilicu za povješati po stanu one silne slike koje mi već mjesecima skupljaju prašinu u sobi.

Uglavnom se argumentiranje svede na to kako pripadnici gore navedenih skupina ljudi po defaultu nemaju nikakvo znanje ni o čemu, ono čime se bave su jeftini trikovi za zavaravanje širokih masa, gluposti proglašavaju vrednotama, prodaju jeftine životne mudrosti, a upitan je i trud koji ulažu u to što rade. Ukratko, kao i obično u ovoj lijepoj našoj zavidnoj, sve ono što prosječnom umu nije shvatljivo to je automatski „new age“ sranje kojim bi se, realno, mogao baviti bilo tko, a pogotovo prepametni autor navedene kritike. Da mu, je li, to nije ispod časti.

Ne dira me to. Nikad ni nije. Ne vrijeđa me kad me se stavi u kategoriju influencera, youtubera, blogera i „sličnih izmišljenih zanimanja“. Nemam potrebu objašnjavati nikome kako sam ja više od fotografije na instagramu ili sponzorske objave na facebooku. Još manje imam volje školovati nekoga o marketingu (i svijetu) danas i pokušavati ga uvjeriti kako su često stvari koje se čine najjednostavnijima, zapravo one najkompleksnije s cijelom mašinerijom pitanja, odgovora, pravila, formula i razloga. Nemam vremena za sastavljanje prezentacija o influencerima, youtuberima, blogerima i „sličnim izmišljenim zanimanjima“ koji na svakodnevnoj bazi inspiriraju ljude, na ove ili one načine. Najviše od svega, nemam potrebu dokazivati nepoznatom ili poznatom hejteru kako je to na kraju dana samo posao kao i svaki drugi, kao i posao doktora, profesora, odvjetnika, glumca, pjevača, blagajnika u supermarketu ili čistača ulica. Shvaćao ti to ili ne.

Povrh svega navedenog, zaista se nikad ne osvrćem na takve komentare, ali ovaj put moram. Moram jer sam naletjela na tezu koja je van svih pameti o tome kako su influenceri, youtuberi, blogeri i „slična izmišljena zanimanja“ direktna opasnost za djecu. Jer, zamisli drskosti, usuđuju se predstavljati svijet kao neko šareno, lijepo mjesto. Usuđuju se utuviti u one male neiskvarene glavice ideju da je život ono što sam od njega sam napraviš. Usuđuju se sugerirati svim tim mladim naraštajima kako je dozvoljeno sanjati, maštati i željeti. Usuđuju se otkriti im tajnu kako je u životu moguće i uspjeti, usprkos naslovima na portalima i stanju u državi. Nije to nikako dobro za djecu.

Nije dobro za djecu da na svoje oči vide što se sve u životu može postići.

Nije dobro za djecu da na svoje oči vide kako je dozvoljeno iskoračiti iz prosječnosti.

Nije dobro za djecu da na svoje oči vide kako je moguće uspjeti i izvan očekivanja svoje okoline.

Nije dobro za djecu da na svoje oči vide kako neke malene, obične djevojke iz malenih običnih gradova pokreću velike brendove i osvajaju veliki svijet jer su talent i trud nekad zaista dobitna kombinacija.

Nije dobro za djecu da na svoje oči vide kako neki dečki iz njihovog susjedstva imaju predivan život u kojem imaju taj luksuz da rade što vole i fino žive od toga.

Nije dobro djecu učiti da su snovi ostvarivi.

Nije dobro.

Jebo te vjeruj u sebe spike.

Vjeruj u tugu, iseljavanje, loše politike, demografski pad, kopanje po kontejnerima, glad, neimaštinu, jad koji ti je po defaultu namijenjen.

U to vjeruj i sigurno se nećeš razočarati.

Kad sam prije sedam godina pakirala kufere i spremala se za Zagreb, novi grad, novi fax i nove poslovne prilike koje su izgledale nedostižno, ali sam ipak tvrdoglavo naumila kako ću dati sve od sebe da postanu stvarne, rečeno mi je da se ne nadam, jer da vjerojatno neću biti dovoljno dobra za njih.

A bila sam.

I s vremenom postajala još bolja. Pomaknula i svoje vlastite granice iznad svih očekivanja. Nisam se ni u jednom trenu bojala sanjati, ugledati se na bolje i veće od sebe, prihvaćati nove stvari i vjerovati u sebe. Vjerovati u sebe svako jutro i svaku večer. Vjerovati u sebe i kad je teško i kad je lagano. I kad je ružno i kad je lijepo. Da, nekad se isplatilo, nekad i nije. Nekad sam bila oduševljena životom i svijetom, nekad beskrajno razočarana. I je li me išta od toga uništilo? Nije.

Pa neće ni svi influenceri, youtuberi, blogeri i „slična izmišljena zanimanja“ ovog svijeta uništiti nikoga od djece s druge strane.

Ono što će neminovno ova horda nerijetko talentiranih, zanimljivih, upornih i inspirativnih ljudi jedino uništiti je koncept društva koje nam stavlja na noge okove i reže krila pri rođenju, dajući sve od sebe da nas zadrže tu dolje, u stadu, gdje je sigurno, toplo, ali i kako bi rekao moj profesor Škifić – nepodnošljivo smrdi.

Iskreno mi je žao svih onih koji nisu nikad na svojoj koži osjetili ljubav i povezanost psa i čovjeka. Mogu razumjeti da se dogodi takav splet okolnosti i da prođe život a da se nije otvorila neka prilika za spoznati sav šareni i nevjerojatni spektar emocija koje razmijene jedan čovjek i jedan pas. Sreću kad dolaziš doma i netko te čeka, iskreno i bez pretvaranja najsretniji na svijetu. Luksuz da te netko bezuvjetno voli, kakav god ti čovjek bio. Jednostavnost odnosa u kojem ni jedna riječ nije potrebna, a sve se osjeti i zna. Duševni i tjelesni mir koji osjetiš kad se to čudo svjetsko bez trunke pogreške u svom srcu sklupča pokraj tebe.

Možda bi i moj život bio za nijansu siromašniji da se jednu večer prije 13 godina nije na vratima pojavio moj tata s kutijom i u njoj životinjicom veličine dlana. Životinjicom koja je vrlo brzo prerasla definiciju „životinje“ i postala životni suputnik i supatnik, utjeha i zabava, prijateljica i član obitelji. Ravnopravni član obitelji. Gdje drugo svrstati živo biće koje se s tobom veseli, pati, brine, voli, živi i dijeli sve? Kao i ti s njim, uostalom.

Iskreno mi je žao svih onih koji nisu nikad u svom životu došli do te točke s koje nema povratka, a u kojoj shvatiš kako jedan običan pas može obogatiti ljudski život puno jednostavnije i uspješnije nego more ljudi s kojima se okružujemo ili barem okrznemo kroz život. Nesretan splet okolnosti koji mogu razumjeti.

Ono što ne mogu razumjeti je da negdje postoji učiteljica koja će djetetu u drugom razredu osnovne škole crvenom kemijskom preko bilježnice i djetinjstva napisati kako pas nije član obitelji.

Ono što ne mogu razumjeti je da negdje postoji učiteljica koja smatra kako se svijet sastoji od crne i bijele i ničeg između njih, a ona definicija koju nađemo u knjigama je ultimativna istina, važnija i veća od svih osjećaja i ljubavi.

Ono što ne mogu razumjeti je da negdje postoji učiteljica koja crvenom kemijskom i velikim tiskanim slovima kažnjava, umjesto da nagrađuje jedno takvo otvoreno srce i um.

Ono što ne mogu razumjeti je da negdje postoji učiteljica koja smatra kako je škola mjesto na kojem dječja mašta nije dobrodošla, čak ni u školskom sastavku.

Internetom ovih dana kruži fotografija psa koji se na lancu dugom dva metra, sklupčan i tužan, smrzava u snijegu na minus 10 stupnjeva. Jer je to SAMO životinja. Jer mu je mjesto na lancu i u dvorištu. Jer je na ovom svijetu još uvijek previše onih koji bi crvenom kemijskom i velikim slovima napisali preko života kako pas nije član obitelji, nesvjesni kako taj isti pas ovom svijetu i tom djetetu mogu donijeti puno više dobra nego oni sami sa svom životnom zalihom crvenih kemijskih olovki i definicija koje su pročitali u knjigama.

Ono što me na kraju cijele priče najviše plaši i rastužuje su učitelji koji biraju crvenu kemijsku i masakriranje dječje mašte, zaigranosti i ljubavi, umjesto da časno rade taj veličanstveni zadatak koji im je povjeren. Umjesto da zalijevaju tu djecu i svu njihovu maštu, šire im krila i vidike, uče ih ljubavi i potiču njihovo malo srce da troši otkucaje na stvari bitnije od definicija iz knjige.

Moji roditelji nisu nikad bili ljudi koji su nešto pretjerano ispred svog vremena. Bili su napose normalni ljudi koji su me cijeli život učili da mržnja vodi jednosmjernom ulicom na kraju koje je zid. Učili su me kako nismo svi isti i kako je u tome zapravo sva ljepota i šarenilo ovog svijeta. Učili su me kako treba uvažavati tuđa mišljenja, različitosti svih vrsta i oblika, gledati ljude direktno u srce, a ne kroz prizmu boja kože, nacionalnosti, vjeroispovijesti ili seksualne opredijeljenosti. Nekako mi je to sve čemu su me učili u životu došlo kao prirodno, spontano, nenametnuto, usudila bih se čak reći kao nešto urođeno, a ne naučeno. Nije da su oni mene jednom tjedno posjeli u dnevni boravak i kao u američkim serijama održali „the talk“ o različitostima i uvažavanju istih. Vjerojatnije je da su mi prekrivali oči svaki put kad bi u životu naišli na situacije gdje je mržnja uzela glavnu riječ.

Prekrivanje očiju kao štit bezbrižnog djetinjstva.

Prekrivanje očiju za očuvanja čistog srca.

Prekrivanje očiju za neopterećen život i život nezatrovan mržnjom.

Prekrivanje očiju da ne učim iz pogrešnih primjera.

Jedan jednostavan potez koji su jučer propustili napraviti roditelji onih par desetaka ili stotina djece (potpuno nebitno) pred čijim je očima spaljena tolerancija i bačena u more. Nije spaljena simbolično, spaljena je doslovno. Dva srca na kojima piše mama i mama. Dva srca na kojima piše tata i tata. Godine i godine civilizacijskih dostignuća, marševa, govora, borbi za ravnopravnost, svakodnevnog rada na toleranciji, ljubavi, razumijevanju bližnjeg svog i daljnjeg svog, svakoga tko je čovjek… sve je to jučer zapaljeno i bačeno u more kao finale dječjeg karnevala.

Zaustavimo se tu na tren. DJEČJEG. KARNEVALA.

Mržnja je pred očima svih tih roditelja i djece uzela glavnu riječ i odigrala svoje, pogrešno na toliko razina, ali ipak iznad svega pogrešno i nepošteno prema toj djeci.

Zašto ne pustite djecu da budu djeca? Zašto im trujete nevine dječje umove svojim podjelama? Zašto njihovu bezbrižnost brišete svojim ludilima? Zašto ih učite netoleranciji umjesto razumijevanju? U konačnici, zašto im masakrirate djetinjstvo mržnjom, umjesto da ga zalijevate ljubavlju?

Svako od te djece koje je jučer pod šarenim maskama i s balonima u rukama gledalo kako pred njihovim očima gori tolerancija će odrasti. Cijeli je život pred njima u kojem će imati vremena sami izgraditi svoje mišljenje, koje će, vjerujte mi, biti potpuno neovisno o vašem mišljenju i željama. Imat će vremena za izgraditi svoje stavove koji će nadam se biti oblikovani samo čistim srcem i razumom, tako da na kraju dana mogu stati pred ogledalo i pogledati se u oči bez srama, znajući da je iza njih još jedan dan u kojem su pokušali svijet učiniti malo ljepšim mjestom.

Dan u kojem nisu pred očima svoje djece zapalili toleranciju i bacili je u more.

Šakama kroz život? To je baš put koji si odabrala sa svojih 15, 16 ili 17 godina u dupetu?

Šakama do naslovnica svih portala u Hrvatskoj? Mora da ti roditelji kući cvjetaju od ponosa.

Šakama do policijske postaje jednog utorka? Umjesto da uživaš u apsolutno najboljim i najbezbrižnijim godinama svog života, negdje na suncu.

Šakama do pokazivanja svoje snage? U trenutku kad žene pomiču planetu udružene u ideji da stanu na kraj svakom obliku nasilja.

Šakama do dokazivanja da si u pravu? Nad onim fizički slabijim od sebe, naravno, uvijek i zauvijek.

E pa daj da ti uputim jedan verbalni šamar i odmah ti razjasnim kako se šakama kroz život probijaju samo slabići. Šaku kao oružje izabiru samo oni koji su toliko duhovno i intelektualno siromašni da im jednostavno ne preostaje ništa drugo. I znaš li gdje završe ti koji su šakama odlučili izražavati svoje mišljenje? Završe na jednom tužnom, niskom i jadnom mjesto, na dnu s kojeg nema penjanja prema gore, jer su propustili svoj vlak za normalan život dok su prebijali kolegicu iz školskih klupa na igralištu. Zbog dečka, frizure, tenisica, mobitela ili nečeg slično banalnog što već za pet dana neće više biti aktualno.

U četvrtom razredu srednje škole sam se vraćala s nekoliko svojih prijateljica doma iz izlaska, zadnjim busom, nešto poslije 23 sata. U busu su nas na pik uzele neke poput tebe, čekale da izađemo iz autobusa, da bi nas potom fizički napale. Naletjeli su neki ljudi koji su se pobrinuli da ne završimo krvave na tlu kao tvoja žrtva, jer je eto tvoja generacija odlučila navijati umjesto zaustavljati. Ubrzat ću film do prije par mjeseci kad sa svojih 29 godina sjedim u restoranu a do mene dolazi žena u krpici koja glumi haljinu i nikako se ne slaže s njenim brojem godina, te mi nudi da kupim od nje kutiju cigareta uz bonus upaljač. Pogledam ju i u trenu mi dođe pred oči scena gdje me ta ista, desetak godina ranije, jedne noći malo nakon 23 sata, silovito gura u zid.

I nema više onaj bahati gard. Šake joj ne služe više ničemu osim da drži taj promotivni materijal u njima. Nema više svoju neustrašivu bandu oko sebe. Sama je i otužna, na dnu s kojeg nema penjanja prema gore, jer je propustila svoj vlak za normalan život dok je prebijala okolo cure slabije od sebe.

To te čeka. Štoviše, to te vrlo brzo čeka. I svi oni koji su oko tebe bezglavo skandirali će nestati. Neće biti ni povika, ni podrške, ni pljeska jer si velika frajerica dok udaraš duplo manje tijelo od sebe na tlu. Vrlo brzo će prestati biti važno koliko jako možeš udarati, a snaga će se računati onim što imaš u glavi, a ne onim što imaš u šakama.

A onda slijedi tvoj pad, puno teži od onog pada na pod cure koju prebijaš. Onda slijedi ultimativni udarac u tvom smjeru, s puno većim i duljim tragom od svakog kojeg ti možeš svojim šakama ostaviti. Onda slijedi tvoj poraz od strane života.

Jer nisi naučila na vrijeme.

Jer ne znaš da um lomi kosti jače od bilo kakve fizičke snage.

U Zagreb sam doselila jednog petka, 14. listopada, sunčanog, sjećam se. O tome da ću preseliti u Zagreb sam odlučila dan ranije kad sam završila telefonski razgovor s tetom u referadi FPZG-a i rekla materi „istekla mi je osobna, sutra selim, o’š ić sa mnom da se slikam“. Došla sam tu s jednim kuferom, jednom diplomom, jednom nejasnom slikom onoga što me čeka i s glavom punom snova, ali i s idejom da krećem od nule. Ako treba kuhati kave drugima, kuhat ću kave drugima.

Korak s kavama sam preskočila (srećom za sve one koje bi te kave dopale jer u kuhanju istih sam i danas očajna), ali sam i dalje započela svoj poslovni put s dosta nezavidne pozicije. Pozicije ne pitaj, radi, uči i ne prigovaraj… a sve to za manje više kikiriki na kraju mjeseca. Nije mene moja mater kraj kontejnera našla, ali znala sam nekako od početka da tako treba biti. Dobre stvari treba i zaslužiti. I nije mi padalo na pamet pitati, ne raditi, ne učiti i prigovarati. Mahanje diplomom nekome pred nosom, k’o da mi je u paketu s njom došla sva pamet ovog svijeta, nije mi bila opcija ni u najluđem ludilu. Znala sam da ništa ne znam i znala sam od kud se kreće. S dna.

Ovo doduše nije priča o meni koja sam eto već sa svoje 22 godine prokljuvila život, jer nisam, ni tad ni sad, sedam godina kasnije. Ovo je razbijanje iluzija svima onima koji dođu pred mene ili pred bilo koga drugog na ovoj planeti tko radi, grize i bori se od jutra do sutra, i kaže mu „blago tebi“, zasnovano na par fotki na instagramu i ideji o tome kako je nekome drugome lako, bilo i bit će, kako drugačije. To „blago tebi“ je pljuvanje na svako moje ustajanje u 4:30 i zatvaranje laptopa u 22 sata. To „blago tebi“ je bacanje u vjetar svih mojih loših dana, stresa i beskrajnog truda. To „blago tebi“ tako lako i nepromišljeno prevaljeno preko usana je u konačnici teški bullshit, jer ništa meni nije blago više nego tebi ili bilo kome drugome. Ništa meni nije bilo lakše nego tebi ili bilo kome drugome. Malo koga na svijetu je dočekao put do uspjeha ili barem života dostojnog čovjeka posut laticama, na lijepe oči. Većina nas smo ipak obični smrtnici koji smo pojeli govana i govana dok nismo došli tu gdje jesmo, a realno jedemo ih i danas.

I nismo pitali radi li se vikendima.

I nismo tražili povišicu svakog prvog u mjesecu.

I nije nam bilo ispod časti izvjesno vrijeme biti na dnu, a onda puževim korakom gurati naprijed.

I nije nam bilo lako, ali nismo ni dopuštali da postane preteško i da odustanemo.

Nego smo radili, učili, grizli, trudili se, ustajali noću i vraćali se doma noću, istraživali, nadograđivali, vježbali. Čitali i radili na sebi… a onda kad bi nam bilo dosta, onda bi još malo potegnuli. I dalje s nejasnom idejom o tome što nas čeka. I dalje ne usuđujući se uopće nadati da će doći taj jedan ponedjeljak, srijeda ili petak kad će se sve to donekle isplatiti. Taj dan kad će biti ne „blago vama“ nego „bravo vi“. A taj dan neminovno dođe kao rezultat gore navedene računice.

Ako ćeš trošiti svoje vrijeme na mjerenje kome se blago a kome ne, odmah ti kažem da nećeš daleko doći. Spusti glavu, radi, uči, grizi, trudi se, ustaj noću i vraćaj se doma noću, istražuj, nadograđuj, vježbaj. Čitaj i radi na sebi… a onda kad ti bude dosta, onda još malo potegni. I nemoj odustati.

Put do uspjeha nije u panoramskom razgledavanju drugih oko sebe. Put do uspjeha je u gledanju sebe i radu na sebi koliko god možeš… i onda još malo.

Svima nam treba jedan dobar reality check jer djeca umiru na krovovima vagona u pokušaju da naprave dobar selfie. Pritom taj dječak nije samo brojka u statističkim izračunima ovoga ili onoga. Taj dječak je nečije dijete. Nečiji unuk. Nečiji prijatelj. Nečiji školski kolega. Nečiji susjed. Možda i nečija simpatija. Taj dječak je upropaštena prilika za život, za odrastanje, za brige oko fakulteta koji će upisati, vozačkog ispita koji će možda pasti, cure koja mu je seenala poruku, kredita, poslova, obitelji, mirovinskog fonda i doprinosa… To dijete je žrtva svijeta koji smo svi mi napravili ovakvim.

I zato nam svima treba jedan dobar reality check.

Jer nam se život vrti oko toga da se lajkamo virtualno i mrzimo stvarno.

Jer su nam novogodišnje odluke sagorit ću salo jer to izgleda bolje na fotki, umjesto napunit ću dušu jer je od broja na vagi stoput strašnija prazna duša.

Jer nemamo vremena baviti se sobom, niti hrabrosti zapravo zaviriti u sebe uz sve one druge kojima smo se odlučili baviti u ovom životu. Dok se okreneš i shvatiš da si se ipak trebao pozabaviti sobom ruke će ti biti toliko naborane i nemoćne da ćeš s njima doslovno moći samo scrollati. Nećeš moći s njima više izgraditi ništa, a najmanje sebe kao čovjeka.

Jer stres koji nas jede, sjedi nam na prsima, budi nas noću i košta nas glave, stvaramo sami i hranimo sami u tom začaranom krugu koji ne mislimo prekidati, kojim se ne mislimo baviti, jer jebiga, treba vagati namirnice, brojati ugljikohidrate i trčati na traci buljeći u zid da bi nam instagramske fotke bile dobre, što ne ostavlja previše vremena za stvarne probleme.

Jer nemamo vremena podijeliti malo ljubavi s ovim pokraj sebe, kad ćemo radije izabrati prosipati žuč okolo i mrziti sve što nam se ne sviđa, sve različito, nepoznato, drugačije, manje, veće, druge boje, oblika, seksualne opredijeljenosti, nacionalnosti, drugačije frizure… Ljubav mjerimo u srcima na instagramu.

Jer nemamo vremena baviti se svojim snovima. Ionako smo već prihvatili rečenicu da snovi ostaju samo snovi, jer su nam podrezali krila prije nego smo ih i pokušali raširiti, jer su nas uvjerili kako nam obje noge trebaju biti na zemlji, a glava kilometrima ispod oblaka. Umjesto ostvarivanja snova treba se baviti brojkama, statistikama, logistikama ili nečim takvim, opipljivim. Umjesto ostvarivanja snova lakše je stvarnost provući kroz dobar filter.

Svima nam treba jedan dobar reality check, jer smo uljuljani u ideju da imamo svo vrijeme ovog svijeta, a nemamo. A i ovo koje imamo trošimo na odrađivanje poslova da bismo živjeli, i življenja da bismo čekali… Vikende, blagdane, praznike, godišnje odmore, nove godine… Dok nam ne prođe život u čekanju.

Svima nam treba jedan prokleto dobar reality check, da zaustavimo svu tu djecu prije nego se popnu na vagone i rukom krenu prema mobitelu. Da ih naučimo kako ne lutamo ovim svijetom da bismo brojali lajkove na instagramu.

Svijetom lutamo da dušu napunimo.

Moj prijatelj Bojan je dao otkaz ne na jednom, već na dva posla (za koje bi, usput rečeno, velika većina ljudi ubila), i otišao na put oko svijeta. Otkazao je stan, prodao namještaj, podijelio sve suvišne stvari, udomio zečeve, skupio novac koji je zaradio, spremio život u kufer i krenuo. U Hrvatskoj, u kojoj je vrlo popularna urbana legenda kako je prilika da živiš život dostojan čovjeka ravna dobitku na lutriji, on je tom životu rekao „ne, hvala“ i otišao za nekim životom koji je sličniji onome što je njegov pojam dobitka na lutriji. Netko će možda reći da je moj prijatelj Bojan lud. Ja ću reći da moj prijatelj Bojan ima muda, s velikim M. Iako je tu svoju ekspediciju po društvenim mrežama nazvao „Bojan nema plan“, ja bih rekla da Bojan ima plan bolji od većine nas. Bojan ima plan iskoristiti život do te granice da jednom kad se okrene ni u najluđem ludilu se ne zapita „što bi bilo kad bi bilo“. On će znati točno što JE bilo.

Naravno, formula nije univerzalna i ovo nije poticaj da svi ostavimo sve i odemo surfati u neko vječno ljeto, s ruksakom po svijetu, stopirajući po Europi ili otkrivajući Afriku, osim ako baš to nije tvoj san. Meni je recimo takav neki scenarij sličniji horor filmu nego ostvarenju snova. Jeb’o svijet i ruksake, daj mi poslove koje volim, sobu koju sam uredila da mi bude utočište od svijeta i povješala po njoj toliko lampica da mi se muž svako jutro zadavljen kablovima probudi, a ja ih svaki dan iznova instaliram, daj mi laptop da tipkam kad mi u glavi postane tijesno i onih par desetaka najdražih ljudi na svijetu nadomak ruke da ih izgrlim kad treba i ne treba… i dobro je. Ali dobro je jer sam jednom i negdje napravila ne korak, nego skok na glavu iz svoje komfort zone… i proplivala. Mogla sam se i utopiti, naravno, međutim to je rizik na koji sam pristala. Rizik na koji ću se danas, iz granica svoje nove komfort zone, sve teže ohrabriti, jer je očito broj godina obrnuto proporcionalan s hrabrošću. Tresnula me i potpuno porazila ta spoznaja iz vedra neba, prošli četvrtak navečer, kad mi je prijatelj u razgovoru dijagnosticirao kukavičluk.

Neću reći da život počinje izvan komfort zone, jer mi se generalno diže kosa na glavi od tih jeftinih motivacijskih spika s facebook covera. Ne počinje. Ima života i u komfort zoni. Dapače, često je ugodan, mirisan, siguran i lijep, bez pretjeranih turbulencija i straha da će ti hormon stresa biti tamo gdje je meni, nebu pod oblacima. Ali ima i predivnih stvari van tih granica komfort zone, koje bi bila šteta propustiti u životu. Pišem ovo i sebi i tebi: jedan je život, a i da ih je sto, i dalje bi bila šteta potratiti ga na kukavičluk.

Šteta je što od straha od neuspjeha imamo milijun izlika za sve.

Šteta je što bismo putovali, ali eto nikako da nam se poklope stanje na bankovnom računu i slobodno vrijeme.

Šteta je što bismo pokazali svijetu svoj talent, ali što ako naletimo na neodobravanje.

Šteta je što bismo promijenili posao kojim smo nezadovoljni, ali nas je strah nepoznatog.

Šteta je što bismo ljubav iz filmova, ali nećemo poslati onu jednu poruku.

Šteta je što bismo toliko toga rekli, ali ostavimo seen.

Šteta je što bismo svašta, ali sad nije situacija.

E, pa, nemoj da ti život prođe u čekanju idealne situacije. Jer to je tek šteta!

Uzgoji muda, ostvari snove, napravi od života ono što ti od njega želiš, ili barem pokušaj. Ako i ne uspiješ, ako i ne dobiješ na kraju filmski scenarij koji si zamislio na početku, imat ćeš barem svoj scenarij i priču. Imat ćeš zadovoljstvo da se pogledaš u ogledalo i kažeš si „čestitam, dao si sve od sebe“.

Čestitam, ti si ganjao svoj dobitak na lutriji.

Sve ispod toga je šteta.