Category Archives: Blog

Razumijem da neki ljudi vole planinarenje. To baš nije „my cup of tea“, ja radije biram proljetne subote provoditi na beskrajnim kavama s frendovima, upijajući tako sunce uz obavezno pretresanje svega i ničega. Ne bih ni u pet života izabrala staviti ruksak na leđa i uputiti se u planinu među sve te kukce, šume, biljke, životinje i umor. Moja najbolja frendica Marina bi npr. uvijek izabrala planinu prije kave u pretrpanom centru Zagreba, jer je njoj to zdravo, zabavno i relaksira ju, što je u redu. Ja s njom neću na Velebit, ona neće sa mnom u subotu ujutro na špicu i to je to. Svakome njegovo.

Razumijem da neki ljudi vole kuhanje. Ja ne. Kuham da se prehranim i u tome ne vidim nikakav poseban užitak, dapače, iza kuhanja ostaje nered, posuđe i hrpa hrane koja mi na kraju umre u kuhinji jer imam problem s procjenjivanjem količine. S druge strane moja mama je food blogerica i kuhanje joj je na vrhu ljestvice užitaka. Što je također ok.

Razumijem i da neki ljudi vole operu, matematiku, usisavanje stana, mačke više nego pse, japanske anime, njemačku kinematografiju, peglanje odjeće, Nicki Minaj, rozo rumenilo, ekstremne sportove ili nebesko plavu boju kose. Nije ovo neka volim-ne volim rubrika u leksikonu i ne pišem sve ovo da bi se mi sad pobliže upoznali…

Pišem ovo da za početak dobiješ predodžbu o tome kako postoji lista stvari koje ne volim dugačka odavde pa do mjeseca, kao i kod svakoga od nas, ali postoji i ona doza razuma u nama koja je tu da RAZUMije kako postoje ljudi koji čak i te stvari koje mi ne volimo – vole. Isto tako, razum RAZUMnim ljudima nalaže da ne ulažu energiju i vrijeme u stvari koje ne vole, kad postoji toliko drugih stvari koje, gle čuda, vole.

Sve ja to mogu razumjeti, ali ne mogu razumjeti hejtere.

Ne voliš nešto? U redu je, nije sve za svakoga. Prihvati činjenicu da netko drugi na svijetu to očito voli i odšetaj u smjeru nečega što ti voliš. Nemoj ostajati tu i trošiti enormne količine energije u hejtanje. Je li to tako teško shvatljiv koncept?

Pa, očito je teže shvatljiv nego se na prvu čini, jer ako otvoriš bilo kakav članak/link/nešto na internetu, ispod njega ćeš naći 80% hejterskih komentara i 20% ovih drugih (koji će u dogledno vrijeme nestati jer se nikome ne da boriti s vjetrenjačama u virtualnom svijetu, plus imaju stvari koje za razliku od tog Don Quijotovskog juriša, vole raditi).

Svaki put kad po internetu naiđem na hejterske komentare ostanem iznova iskreno zaprepaštena iz nekoliko razloga:

• ti si, hejteru, za početak kliknuo na članak/link/nešto za što unaprijed znaš da ti se neće svidjeti
• ti si, hejteru, uložio vrijeme da pročitaš/pogledaš/poslušaš nešto za što si unaprijed znao da ti se neće svidjeti
• ti si, hejteru, uložio trud da o pročitanom/pogledanom/poslušanom ostaviš (nerijetko pozamašan) komentar
• ti si, hejteru, u zabludi sam pred sobom da je to „konstruktivna kritika“. Ta kategorija postoji, ali kad nepoznatoj osobi čiji ti se rad ili mišljenje ne sviđa kažeš da je krava i da ćeš joj „počupati sve dlake iz tog ispeglanog repa“, onda to nije ništa konstruktivno, već čisti hejt.
• ti si, hejteru, u konačnici napravio PR tome nekome/nečemu. Znaš onu „i negativan PR je PR“?

Čemu sve to?!

Što nije jednostavnije bilo preskočiti sve to i uložiti energiju u nešto drugo, pa makar to nešto bilo buljenje u strop. Čak bi i to bila bolje uložena energija od ovoga što si ti izabrao. Kužiš li koliko je to što radiš besmisleno? To je ravno tome da odeš u trgovinu, kupiš 10 dkg parizera kojeg ne voliš i onda si doma složiš sendvič i govoriš „fuuuuuj, odvratno, bljak“. To sigurno misliš da bi bilo ludo napraviti, a ne misliš da je ludo kad u virtualnom svijetu radiš istu stvar.

Ja ne volim planinarenje, pa neću prihvatiti poziv na planinu kako bi satima ljudima govorila „vi ste ludi, kako možete uživati u ovome, ovo je užasno, naporno, FUJ!“.

Ja ne volim kuhanje, pa neću otići u kulinarski show i hodati od kandidata do kandidata govoreći im „vi niste normalni, kakvo mrtvo kuhanje, tko normalan uživa u tome, FUJ!“.

Ja ne volim tisuću stvari, ali isto tako volim milijun stvari i uvijek biram ulaganje energije u tom smjeru. Jer je zdravo, jer je razumno, jer je lijepo i jer me čini sretnom.

Hejt te ne čini sretnim, čini te ogorčenim, od hejta se mrštiš i dobiješ bore, a onda si nezadovoljan susretom sa sobom u ogledalu pa to nezadovoljstvo samim sobom preusmjeravaš na cijeli svijet, što urodi time da hejtaš još više stvari, a onda za svaku od njih ispočetka… kužiš taj začarani krug?

Prekini ga i odi voljeti nešto.

Hrvati su dobri sportaši, glazbenici, Hrvatice su lijepe, muški primjerci su dobri ljubavnici, a dobri smo navodno i u ispijanju alkohola. Ako je vjerovati stereotipima, to je stvarno stanje stvari. S druge strane, ako je vjerovati dvadesetosmogodišnjem iskustvu koje sam stekla bivajući dijelom ove nacije, Hrvati su svjetski prvaci u cendranju.

Glavni smo u facebook revolucijama i revolucinarnim statusima.

Kad dođe do toga da se dignemo iz fotelje i izađemo na ulice, nema nas nigdje. Poslije pak kmečimo po facebooku kako je još jedan prosvjed prošao sramotno. Cendranje o nezadovoljstvu samim sobom nam je isto milo, spremni smo se mjesecima žaliti kako smo debeli, mlohavi, zakržljali, ne aktivirajući se ni milimetra više od tipkanja po tastaturi i guglanja „kako brzo smršaviti/učvrstiti se/vratiti se u formu“ i pri tom očekujući od svih oko nas tapšanje po ramenu uz rečenicu „ma nisi se udebljala/o, taman si“. Silnu količinu energije ulažemo u loše odnose i tipkanje frendicama o tome „što je ovaj moj kreten sad napravio“, nesvjesni toga da bi istu energiju mogli uložiti u sto produktivnijih stvari i jednostavno odšetati od lošeg odnosa.

Ali ima jedna kategorija cendranja koja posljednjih godina ruši sve rekorde. Nazovimo je kategorija „u tuđem dvorištu je trava uvijek zelenija“.

Da ti prevedem

Hrvatska je u teškoj banani i nema prilike nigdje, za nikoga i za ništa, šanse za poslovni uspjeh su ravne šansi da ja s brojem noge 39 uđem u cipelu 37 koju pikiram već tjednima, a onaj koji nešto i uspije u životu, uspio je to SIGURNO preko veze jer bez veze ništa u ovoj državi ne možeš. Ima bogatog tatu, nema što drugo biti. Nebitno što mu je tata lokalni krojač, za potrebe podupiranja te teze on postaje Giorgio Armani iz sjene.

E, ali zato da vidiš Irsku, Njemačku, Švicarsku… Obećane zemlje. Med i milijeko teče umjesto potoka i rijeka. Treba ti tri dana u prosjeku da nađeš posao. Novci koje zarađuješ tamo su abnormalno visoki. Prilike pršte na sve strane a umjesto konja na farmama se uzgajaju jednorozi.

Nitko ti u toj priči o idili u susjedovom dvorištu neće spomenuti kako je taj posao koji za tri dana možeš naći zapravo konobarenje ili kako su novci visoki, kao i troškovi života. Nitko neće priznati kako je otišao u potrazi za boljim sutra kako bi negdje vani startao od nule, ali su mu šanse da se makne od te nule ne baš zavidne.

Vidiš, vani je nula prihvatljiva, u Hrvatskoj je nula nedopustiva.

Susrela sam se s toliko situacija u životu gdje su moji kolege/poznanici/frendovi završili fakultete očekujući kako će nakon toga zamahnuti diplomom i na temelju tih par slova na papiru dobiti udobnu fotelju i peteroznamenkastu cifru na računu svaki mjesec. Problem nije isključivo u Hrvatskoj, veliki dio odgovornosti leži na nama i bajkama koje imamo u glavi. Da, situacija nije idealna, ali ti i dalje imaš izbor sjediti doma i hladiti se svojom diplomom dok ti istovremeno roditelji daju 20 kn za kavu, ili se pokrenuti i uložiti energiju u nešto.

Nema posla? Izmisli ga. Jedna plaća ti nije dovoljna? Zaradi dvije. Nećeš raditi za nekoga tko te ugnjetava? Budi sam svoj šef. Ti to možeš bolje? Daj, ajde, pokaži nam!

Dok su neki moji kolege s faxa vodili život koji se sastojao od partijanja, hranjenja u menzi i odgađanja ispita od jednog do drugog roka, ja sam se ustajala u 4 ujutro i paralelno radila i studirala. Dok su oni gledali koja cuga je tog dana na akciji, ja sam zarađivala svoje prve (mizerne) novce. Dok su oni završili fakultet i očekivali na temelju toga radno mjesto iz snova, ja sam imala već tri godine iskustva rada u struci i napredovala do neke razine dostojne čovjeka. Ne može se to pripisati ni sreći, ni bogatom tati, niti bilo kakvim drugim vezama. To se zove rad, trud i napredak. Jedan prirodni slijed koji je isti i koji te čeka u Hrvatskoj, Irskoj ili Njemačkoj.

I nisam samo ja u ovoj skupini

Moj poznanik Andrej je uložio sve što je ikad imao i odvažio se prije pola godine, sa svojih 26 godina, otvoriti birc. Moja kolegica Lu gura paralelno fakultet i posao na radiju, a usput je i ozbiljnim koracima počela grabiti na glazbenoj sceni. Moja frendica Sanda se vratila iz obećane zemlje Amerike natrag u Hrvatsku, shvativši da je život svugdje ista borba, pa sad radi na jednom institutu u timu znanstvenika koji traže lijek protiv starenja. Moj frend Ivan je napravio cijelu stand up/voditeljsku/marketinšku/ne-mogu-više-to-ni-popratiti karijeru, korak po korak, bez da ga je itko gurao, od nule prema lijepom i lagodnom životu. Tu. U Hrvatskoj. U tvom kvartu ili kvartu do tvog.

Jer se može.

Jer i jednorozi po Irskoj kakaju, jednako kao i konji po Hrvatskoj.

Priznajem da se ne sjećam kad sam zadnji put to izgovorila. Bila je to neka tinejdžerska fora koja nam nije izlazila iz usta, a od kad sam prešla 25. i zakoračila u stvarni svijet u kojem mi je “ne moram ja ništa” potrebnije nego ikad, nema ga ni na vidiku.

Moram se javiti na mobitel svaki put kad zazvoni, u vožnji, u kupaoni, za ručkom, u inozemstvu, na godišnjem odmoru i obavezno nedjeljom ujutro dok postavljam nove zavjese u stanu i balansiram na nestabilnom stolcu dva metra nad zemljom. Ne samo da se moram javiti, nego se moram javiti na prvi zvuk zvona.

Moram biti dostupna svugdje i svima u bilo koje doba dana i noći, privatno i poslovno, bez obzira na svoj bioritam, ustajanje u 4:30, odlazak u krevet u 22:30 i onih pola sata odmora poslijepodne koji su mi nužni za normalno funkcioniranje. Ako nisam dostupna mami, mogu očekivati vatrogasce koji mi provaljuju u stan u roku od pola sata; a ako nisam dostupna ostatku svijeta… kako misliš nisi dostupna?! Pa nisi u nekoj špilji zarobljena da imaš opravdanje za to.

Moram biti ljubazna i onda kada druga strana to ničim nije zaslužila, jer to je zrelo ponašanje. Ne stjeraš ljude ondje gdje im je mjesto, već im kažeš „ako biste dopustili da vam objasnim“.

Moram kroz život hodati kao po jajima, moram se objašnjavati, dokazivati, boriti, gristi, dizati granice, trpiti nepravdu i ono najvažnije, moram prihvatiti to kao normalno.

„Kao prvo, ne moram ja ništa!“

… rekla bi mami kad bi mi rekla ako hoću van da moram srediti sobu. Jer mami se lako usprotiviti. Mama ti je, rodila te, pretrpila je i gore stvari zbog tebe od te da joj odbrusiš nešto, pa izigravaš hrabrost znajući da neće biti nikakvih posljedica.

„Kao prvo, ne moram ja ništa!“ – zaurlala bi sestri usred svađe, jer znam da je najgore što se može dogoditi kao posljedica toga da fajt prijeđe sa verbalnog na fizički i da me na tom polju pobjedi u pet sekundi i s dva poteza jer je uvijek bila mala žilavica.

„Kao prvo, ne moram ja ništa!“ – odbrusila bi dečku znajući da ću ga time još više isprovocirati, što mi je uostalom u tom trenutku i cilj.

„Kao prvo, ne moram ja ništa!“ – sipala sam nekad doslovno na sve strane, jer lako je biti prgavica u comfort zoni. Ajde ti izađi iz nje pa reci danas nekome da ne moraš ti ništa, s rizikom da se ne dočekaš na mekano.

E, vidiš, to se zove život.

Nije život ono kad te drže pod staklenim zvonom a ti glumiš veliki bunt, život je ovo danas kad ti se „moraš“ nameće na svakom koraku, a ti slušaš, misliš da ne moraš, ali igraš k’o da moraš. Jer je jednostavnije, jer je bezbolnije, jer ćeš progutati, zaboraviti, pomesti pod tepih, jer će proći, jer si odrastao, jer se to očekuje od tebe, jer se tako stvara kvalitetan stres, jer kvalitetan stres nosi sa sobom cijeli niz popratnih bolesti, ali doć će vikend ili godišnji pa ćeš odmorit od svijeta, odmoriti od moranja, do novog ponedjeljka i novog moraš, a ne moraš.

E pa znaš što, ne moram ja ništa. Ali, evo fakat, ne moram.

Sinoć sam gledala u mobitel koji je iz poslovnih razloga zvonio u 22h, jedan dio mozga je govorio „Javi se, moraš se javiti, Nina, možda je nešto bitno“, a drugi dio mu je rekao „Kao prvo, ništa ja ne moram!“. Nisam se javila. I znaš što? Svijet nije stao. Svijet je s druge strane linije čuo „korisnik trenutno nije dostupan“ i nije stao. Svijet je našao neki drugi način ili nekog drugog korisnika i pustio mene da mi jedina briga bude hoću li skinuti šminku prije spavanja vlažnim maramicama ili micelarnom vodicom, dok sam pred ogledalom otplesala mali pobjednički ples jer sam se podsjetila da ne moram ja ništa i da je to u redu.

Uostalom, svijet u kojem postoje ljudi koji su nazvali nešto „micelarna vodica“ nije svijet u kojem se bilo što mora.

Znaš kako u filmovima kad netko zabrazdi, ekipa se skupi i napravi intervenciju? Dođu Joanne, Mike i Angela, dođe i Bob koji ponese transparent na kojem piše „This is intervention“ i dočekaju jadnu Mary u njenom dnevnom boravku, svjesni da su stvari izmaknule kontroli i da joj na to treba ukazati. Za razliku od filmskih scenarija, u stvarnom svijetu imaš frendice koje na svako tvoje ludilo klimnu glavom u znak odobravanja i kažu „Razumijem skroz, ja bih tako isto reagirala“. Nema ekipe u dnevnom boravku, nema intervencije, zdravog razuma, nema Boba s transparentom.

Život nije film, jer da kojim slučajem je, u klubu bi te u srijedu navečer bario Ryan Gosling koji je upravo išetao iz raja zgodnih tjelesa, s provjerenim upadom na koji žena padne u roku od tri minute k’o u „Crazy, stupid love“, umjesto Željka koji je u isti došao sam jer „nitko od ekipe nije htio van“, sa sobom je u klub prošvercao i bočicu cuge od doma, te ti nudi da odeš s njim na Dane Zapruđa. To ni Ryanu iz raja zgodnih tjelesa ne bi prošlo.

Shvaćaš što ti hoću reći?  U stvarnom svijetu nema intervencije, nema Ryana, ali ima ono malo zdravog razuma koji će pročitati ovo i odlučiti se na auto-intervenciju.

„Draga Ti!

Ti nisi normalna! Prvi korak je da odmah odustaneš od poricanja te činjenice i priznaš si da u najmanju ruku ponekad nisi normalna. Korak dalje je da probaš to nekada izgovoriti na glas. Znam ja da ima situacija kada u tri ujutro sebi i frendici u pola glasa priznaš kako stvari stoje, duboko analiziraš stanje, pa čak i doneseš neke ok odluke. Problem je u tome što te odluke potraju koliko i one da od sutra krećeš s trčanjem- ravno do sljedećeg jutra.

Nevjerojatan je taj kaos u muško-ženskim odnosa koji si najčešće sama prirediš, a da toga nisi ni svjesna. Imam nekoliko primjera i rado bih napisala u ovom trenutku da je svaka sličnost sa stvarnim osobama slučajna, ali ne lažimo se, nije.

• Neodgovorene poruke

Jel’ te prođe malo jeza čim vidiš ove dvije riječi? Znam da prođe. Postavke svijeta su otprilike ovakve: mi žene smo jako brze, brižne ili u najmanju ruku pristojne. Kad čujemo onaj „pling“ s mobitela, mi skačemo odmah. Prvo, jer se na svaki „pling“ nadamo da je Gospodin On (sve i da nisi u nikakvom odnosu, postoji jedna osoba zbog koje ti srce napravi iznered od pupka do grla kad čuje taj zvuk), drugo jer je u našoj glavi ta veza poruka-odgovor vrlo jasna. Što misliš, zašto uz žene često idu i razbijeni ekrani mobitela? Naravno da smo ga razbile kad jednom rukom skidamo zavjesu s prozora da ju stavimo u pranje, drugom tipkamo na mobitel, sve to dva metra od zemlje, balansirajući na stolcu. Jer nam je normalna stvar da se na poruke odgovara odmah.

Kod frajera stvari idu drugačije. Ta veza poruka-odgovor je njima, pak, jako nejasna. Štoviše, ako u poruci nema konkretnog pitanja oni smatraju da na nju uopće ne treba odgovarati. A čak ako pitanje i postoji, oni ne odgovaraju u sljedećim situacijama: dok su u društvu, dok rade, dok jedu, gledaju film, planiraju dan, razmišljaju o prijenosu finala Lige prvaka, razmišljaju generalno, dišu… jasno ti je? Zvijezde se trebaju savršeno posložiti da bi oni u trenutku kad čuju „pling“ pročitali poruku i odgovorili na nju. Ne znam kada će doći taj dan, niti hoće li doći uopće, ali mi bi se trebale naučiti nositi s njihovom ležernošću (ovo je najbezbolniji naziv koji sam pronašla za taj sindrom).

Umjesto toga, ti biraš paničarenje, ludilo, zoveš frendice redom u jedan ujutro (10 sati nakon poslane poruke), analiziraš slovo po slovo, kriviš sebe što si uopće išta slala (12 sati nakon poslane poruke), scrollaš po mobitelu iščitavajući starije razgovore, tražeći neki znak da nešto nije u redu (20 sati nakon poslane poruke), mora da nešto nije u redu… Stani! Sve je u redu. On će kad se zvijezde poslože odgovoriti na poruku kao da je taj tren stigla, potpuno nesvjestan agonije kroz koju si ti u svojoj glavi prolazila zbog njega, a ti ćeš odmah baciti taj teret od tri tone nerviranja sa srca i odgovoriti na poruku sva cvrkutava k’o one ptičice što ih čuješ u 6 ujutro dok odrađuješ walk of shame na putu doma. Što nas vodi do primjera tvoje nenormalnosti broj dva.

• Šutnja

Onaj tko je rekao da je šutnja zlato očito nikada nije proživljavao lunapark emocija koje jedna prosječna žena može apsorbirati unutar jednog dana. Šutnja nije zlato. Šutnja je zlo što je izgmizalo ravno iz petog kruga pakla. Frajerima je možda ženska šutnja zlato, jer smo lijepe, pametne i cvrkutave, a kad zagusti šutimo. Nama je naša šutnja najgori neprijatelj. Mi smo spremne danima biti nesretne, duboko uzdisati, na pitanje „što ti je“ odgovarati s „nije ništa“, lijepiti tužne pjesme na facebook, mijenjati profilne slike uz popratni citat koji bi i malo inteligentnijem majmunu dao naslutiti da nešto nije ok, ali ne i njima.

Evo ti jedna velika tajna iz životne školice- frajeri ne čitaju misli, moraš im reći što misliš! Jednostavno je, jel’ da? Neodgovaranje na poruku–> ležerno javljanje 24 sata kasnije–> BAM!, salve riječi na danu temu. Vjeruj mi, ti se osjećaš puno bolje, a njemu neće pasti na pamet ponovno smetnuti s uma poruku koja čeka odgovor. Ne zato što je shvatio što mu želiš reći i uvidio svoju krivicu, već zato što ne želi slušati toliko riječi ozbiljnog tona. Nikad više u životu. Budi normalna osoba, otvori sama Pandorinu kutiju, oslobađajuće je.

• It’s complicated

(Fanfare i jedno „tadaaaam“) Dobrodošli na vrh ledenog brijega!

Znaš kako je na facebooku u doba kad je još uz ime, prezime i datum rođenja vrlo bitna stavka bila i ljubavni status, postojala opcija „it’s complicated“. E, pa dosta zanimljivo da ne znaš postoji li još i danas, jer je potrebnija nego ikad prije. „It’s complicated“ je postalo jedno legitimno stanje. Nevjerojatno je koliku listu razloga smo mi žene spremne sastaviti da opravdamo taj svoj status: nisam spremna, iza njega je duga veza, iza mene je traumatična veza, bojim se vezanja, on nije u Hrvatskoj pa nema smisla da se etiketiramo kao ljudi u vezi, ne vidim zajedničku budućnost, on je Slavonac, ja Dalmatinka, ne želim pola blagdana ne vidjeti svoju obitelj, horoskopi nam se ne slažu, oboje volimo samo bijelu Lino-Ladu, tko će pojesti crnu, ma lakše je ovako. LAKŠE JE OVAKO!

Ako još uvijek misliš da je lakše tako vrati se na točke jedan i dva onoliko puta koliko je potrebno da shvatiš da nedefinirani odnos nikad nije lakša solucija. Nedefinirani odnos stavlja veto na otvaranje Pandorine kutije, na plakanje, na brigu, na razgovore i sve riječi veće od tri slova- S, E i X. Nedefinirani odnos je bolest modernog doba. A ti ne želiš biti bolesna, je li tako?

Pa onda se prestani hraniti nezdravim odnosima, ne samo da ćeš biti bolesna, nego ćeš biti i tužna, a znaš da tugu najbolje liječi hrana, koja također i deblja, a ljeto je pred vratima. Želiš definirano tijelo i jednako definirani odnos. Napiši si to na ogledalo da se podsjetiš svako jutro.

U najgoru ruku, promisli bi li Ryan Gosling pristajao na neodgovorene poruke, pasivnu agresiju i nedefinirane odnose? Ne bi. E pa budi Ryan iz raja (hah!) zgodnih tjelesa, ne budi Željko iz Zapruđa.

Znaš taj začarani krug namjere da počneš vježbati i prestaneš jesti? Odgađanje odluke o teretani i mršavljenju s ponedjeljka na ponedjeljak, od prvog siječnja, do ljeta… a onda na temperaturi od trideset i pet stupnjeva donošenje odluke „ajde, još ove godine ovako, ali onda odmah na jesen krećem s režimom“. Da, jesen je zagrijavanje za novogodišnje odluke, ali kad pokuca na vrata kreće ponovno odgađanje, barem do nove godine i to bez grižnje savjesti. Kad prođe 1.1. u jednadžbu upada i grižnja savjesti. Zdrava hrana, tjelovježba, dovoljno sna, zdravi odnosi i ostali jednorozi, plus grižnja savjesti.

E, pa, po mom izračunu stiglo je ono doba godine kada žena i hrana ne stanu u istu rečenicu, a kamoli u istu prostoriju. Ovo je poruka za sve frajere koji se bezbrižno utapaju u masnom bureku dok njihova ljepša (ili deblja?!) polovica sjedi par metara od njih i testira može li se njuhom najesti. Dajte nađite si neku drugu prostoriju za hranjenje na ovih par mjeseci. Ionako živimo na režimu “jedan korak naprijed, tri natrag” i teško nam je i bez vas i bureka. Poduprite nas da barem pokušamo izdržati dulje od tri dana u #healthyliving #workout i #noexcuses svijetu.

Gledam nas svaki dan: kave na poslu su zamijenili zeleni čajevi, a teme se kreću u dijapazonu od kupila sam blender i poharala plac do nabrajanja upaljenih skupina mišića. Trudimo se, ali na kraju je zaključak jedan: zdravi život je užasnog okusa. Svatko tko kaže drugačije laže, ili mu okusni pupoljci nikad nisu okusili rajsku visokokaloričnu hranu iz moje kuhinje. Ništa u što ide celer, cikla ili bilo kakvo drugo sirovo povrće, ne može biti fino. Zdravlje u čaši je užasnog okusa i točka. A kad mi je okus hrane upitan, upitna mi je i kvaliteta života.

Imam frendicu koja je jedna od onih koje život provode na dijeti, nevezano uz datum na kalendaru. Zato ljeti na plaži za njom slini ekipa u radijusu od pedesetak metara, a žene pored nje hvataju najbliži komad tkanine da se prekriju. I zavidila sam joj na tome, do trenutka kad je prošlo ljeto izgovorila sljedeću rečenicu “Jedva čekam jesen, da se najedem!”.

Postoje ti ljudi koji su uporni u svojim dijetama, prehranama, bježe iz prostorije kad se spomene H kao Hvar, ili hrana… i ja sam ok s tim. Ali čak ni u tom hororu od „dijeta“ scenarija, ne očekujem da će mi netko reći da jedva čeka jesen da se najede. Nekako si u glavi složiš da svi ti zgodni ljudi pate dio godine, pa ljeti uživaju i ne uvlače trbuh do kralježnice kad se fotkaju. Ljubomorno ih gledaš i tješiš se „gle, sigurno ni oni nemaju sve u životu… Vjerojatno nije pretjerano pametna. Ili ne radi posao koji voli. Ili je single, a to ne želi biti.“ Ipak, ni pri tom ne računaš da oni pate i ljeti i sanjaju jesen da se najedu.

– Biti zgodan na plaži je lijepo, raditi na sebi je također lijepo, biti zadovoljan samim sobom je još i ljepše, ali u trenutku kada mi kažeš otvoreno da si gladna i kada ja postanem svjesna da su splačine i tebi splačine, a da ti je hrana nedosanjani san, ja ti prestajem zavidjeti na super zgodnom tijelu. Neke granice moraju postojati. – objašnjavam joj u tom trenutku, dok u dobrom starom češkom stilu umačem kruh u paštetu i čudim se samoj sebi jer sam se tim mini monologom podsjetila na svoju baku (koja mi je, usput rečeno, to isto prošlo ljeto kad me vidjela rekla da sam se udebljala i da mi baš lijepo stoji. U njenom svijetu je valjda to kompliment, preostao još od doba Marilyn Monroe).

Mi smo daleko napredovali (ili nazadovali) od pedesetih godina prošlog stoljeća i takvih standarda ljepote, ali čak ni danas u doba lajkova, virtualnih svjetova i života kroz filtere, sreća se i dalje ne mjeri lajkovima na fotke u badiću na Instagramu, kao ni centimetrima oko struka. S druge strane, hrana nas čini sretnima.

– Svi znamo da zdravlje na tanjuru nije neka fantazija, ali kažu da se navikneš na bljutavu hranu. – objašnjava mi frendica svoje razloge. Da, razumijem, samo što se ja ne želim navikavati na nikakve bljutavosti u životu. To je kao da si u vezi u kojoj ti je loše, pa ti netko kaže „naviknut ćeš se, pa će ti to postati ok“. Naravno da nećeš pristati na to, već ćeš fino odšetati u smjeru nekog boljeg tipa/odnosa/samoće/obroka.

Kad rezimiram to prošlo ljeto… da, imala sam par centimetara viška oko struka, na Instagramu nemam fotke u badiću zbog kojih ti srce stane, ali zato imam fotki hrane da se udebljaš od samog gledanja. Sljedeće ljeto… ću vrlo vjerojatno opet biti sretna.