Blog
Mišljenje je k’o dupe…
Naletjela sam nekidan negdje po bespućima interneta na ilustraciju s porukom „Ove godine za Božić ne dijelim poklone, već svoje mišljenje“.
Ne treba, hvala, evo k’o da jesi.
Nije što je meni do poklona, nego što je to s „mišljenjima“ otišlo malo predaleko. Znamo već od prije da je mišljenje kao dupe, svatko ga ima, ali u ovim modernim vremenima gdje se odjednom počelo forsirati ama baš svačije mišljenje, ili da naglasim, ISKRENO mišljenje, stvari su u nekom trenutku počele ozbiljno izmicati kontroli. I da odmah na početku razjasnimo, ključan faktor u cijeloj priči nije sviđa li se nama nečije mišljenje ili ne, kao niti slažemo li se s njim ili ne, problem je u tome što su se pod krinkom mišljenja počele podvaljivati frustracije, zloba i ini problemi pojedinaca sa samim sobom. A ti ne smiješ ništa reći jer će svijet graknuti na tebe kako svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ima pravo, nego mene zanima gdje je granica?
Pazi, genijalnosti, najnoviji napuci o roditeljstvu su da se djecu pusti da iskazuju svoje mišljenje, koje je potom dobro uvažiti, ali ono, od najranije dobi. Znaš da sam s tri godine baš imala mišljenje koje je trebalo uvažiti, aha. Nisam znala do srednje škole (a diskutabilno je jesam li i tada) gdje mi je dupe, a gdje glava, pa ovim putem moram zahvaliti svojim roditeljima što nisu baš uvijek uvažavali moje mišljenje. Hvala mama i hvala tata što se dugo vremena moje mišljenje temeljilo na argumentu „jer mater i otac tako kažu“. I ne bih rekla da sam zbog toga baš loše ispala. Dapače, naučila sam koji put prije nego prospem to svoje mišljenje pred svijet i odvagnuti ga, sagledati stvari iz druge perspektive, promisliti možda još koji put. I kamen se može moderirati, kamoli ne mišljenje.
Posebno hvala mojoj materi koja me evo 29 godina uči da je često pametnije prešutjeti ako nemam što lijepo za reći. Trebala bi jedna takva lekcija i svima onima čije iskreno mišljenje nerijetko graniči s bezobraznošću, ili je davno zaplesalo i preko te granice. Ako sretneš kolegicu iz srednje škole nakon deset godina, deset kilograma težu, ne trebaš joj uz dobar dan u lice sasuti i da se udebljala. Poprilično je izvjesno da je toga i sama svjesna, a ti pri tom nisi iskren nego bezobrazan. Ako ti se kolegica pojavi na poslu s osipom po licu, ne trebaš s gađenjem konstatirati kako joj se nešto užasno dogodilo s facom. Sigurno je i sama to primjetila ujutro u ogledalu i nije oduševljena time ništa više nego ti, koji ponovno nisi iskren već bezobrazan. Ako ikad osjetiš da nekome treba tvoj support u situaciji u kojoj ništa više ne može promijeniti, ma koliko banalna bila stvar oko koje traži tvoju potvrdu, možeš i progutati to svoje iskreno mišljenje i dati mu support koji treba. Postoji jasna granica između iskrenosti i bezobraznosti, ili je barem do nedavno postojala, a danas pojedinci sve češće bezuspješno balansiraju po njoj, zaboravljajući da bi nekad ta iskrena mišljenja trebalo malo i profiltrirati. Dobro nam ide s instagram filterima, očito nešto lošije s ovim životnim. Sljedeći put kad odlučiš iznijeti svoje iskreno mišljenje, dobro promisli da nisi samo bezobrazan.
Da ne spominjem onu skupinu mislioca koji obavezno imaju mišljenje baš o svemu i iskazuju ga baš uvijek, a pri tom su nužno i beskrajno isključivi. Oni imaju mišljenje o onome što vole, mišljenje o onome što ne vole, mišljenje o onima koji vole one što i oni vole, mišljenje o onima koji ne vole ono što ni oni ne vole, ali i obrnuto. Takvih nađeš more ispod svakog članka/videa/bilo čega objavljenog na internetu. Mišljenje k’o mišljenje, reć će neki od vas, papir sve istrpi, tikovnica i ekran također. Ima istine u tome, ali je stvarni problem što velika većina ovih koji imaju mišljenje o svemu, dobije nevjerojatan vjetar u leđa s politikom kako je svako mišljenje bitno, pa smatraju kako je njihovo mišljenje toliko bitno da bi se svijet trebao ravnati po njemu. Zapravo bi svijet prvo trebao prestati disati na trenutak, dok se ne sasluša njegove mišljenje, a onda se krenuti ravnati po njemu. Sedam i pol milijardi ljudi u ovom trenutku živi na zemlji i vjeruj mi da svaki od njih po potrebi ima svoje mišljenje o svemu, pa sad ti izračunaj gdje bismo dospjeli kad bi se svijet ravnao prema sedam i pol milijardi mišljenja, oko baš svega.
Pa, evo, ako si i ti za ovaj Božić odlučio poklanjati svoja mišljenja, dobro ih izvaži prije, promisli jesu li relevantna, provjeri triput koji razlozi stoje iza njih. Jer dosta nam je udaraca u trbuh od strane života i bez tvog mišljenja upakiranog za poklon.
Ako ćeš već poklanjati svoja mišljenja okolo po svijetu, uvjeri se da u njima ima nečega što će ovaj svijet učiniti barem mrvicu ljepšim mjestom.
Blog
Ganjaj svoj dobitak na lutriji!
Moj prijatelj Bojan je dao otkaz ne na jednom, već na dva posla (za koje bi, usput rečeno, velika većina ljudi ubila), i otišao na put oko svijeta. Otkazao je stan, prodao namještaj, podijelio sve suvišne stvari, udomio zečeve, skupio novac koji je zaradio, spremio život u kufer i krenuo. U Hrvatskoj, u kojoj je vrlo popularna urbana legenda kako je prilika da živiš život dostojan čovjeka ravna dobitku na lutriji, on je tom životu rekao „ne, hvala“ i otišao za nekim životom koji je sličniji onome što je njegov pojam dobitka na lutriji. Netko će možda reći da je moj prijatelj Bojan lud. Ja ću reći da moj prijatelj Bojan ima muda, s velikim M. Iako je tu svoju ekspediciju po društvenim mrežama nazvao „Bojan nema plan“, ja bih rekla da Bojan ima plan bolji od većine nas. Bojan ima plan iskoristiti život do te granice da jednom kad se okrene ni u najluđem ludilu se ne zapita „što bi bilo kad bi bilo“. On će znati točno što JE bilo.
Naravno, formula nije univerzalna i ovo nije poticaj da svi ostavimo sve i odemo surfati u neko vječno ljeto, s ruksakom po svijetu, stopirajući po Europi ili otkrivajući Afriku, osim ako baš to nije tvoj san. Meni je recimo takav neki scenarij sličniji horor filmu nego ostvarenju snova. Jeb’o svijet i ruksake, daj mi poslove koje volim, sobu koju sam uredila da mi bude utočište od svijeta i povješala po njoj toliko lampica da mi se muž svako jutro zadavljen kablovima probudi, a ja ih svaki dan iznova instaliram, daj mi laptop da tipkam kad mi u glavi postane tijesno i onih par desetaka najdražih ljudi na svijetu nadomak ruke da ih izgrlim kad treba i ne treba… i dobro je. Ali dobro je jer sam jednom i negdje napravila ne korak, nego skok na glavu iz svoje komfort zone… i proplivala. Mogla sam se i utopiti, naravno, međutim to je rizik na koji sam pristala. Rizik na koji ću se danas, iz granica svoje nove komfort zone, sve teže ohrabriti, jer je očito broj godina obrnuto proporcionalan s hrabrošću. Tresnula me i potpuno porazila ta spoznaja iz vedra neba, prošli četvrtak navečer, kad mi je prijatelj u razgovoru dijagnosticirao kukavičluk.
Neću reći da život počinje izvan komfort zone, jer mi se generalno diže kosa na glavi od tih jeftinih motivacijskih spika s facebook covera. Ne počinje. Ima života i u komfort zoni. Dapače, često je ugodan, mirisan, siguran i lijep, bez pretjeranih turbulencija i straha da će ti hormon stresa biti tamo gdje je meni, nebu pod oblacima. Ali ima i predivnih stvari van tih granica komfort zone, koje bi bila šteta propustiti u životu. Pišem ovo i sebi i tebi: jedan je život, a i da ih je sto, i dalje bi bila šteta potratiti ga na kukavičluk.
Šteta je što od straha od neuspjeha imamo milijun izlika za sve.
Šteta je što bismo putovali, ali eto nikako da nam se poklope stanje na bankovnom računu i slobodno vrijeme.
Šteta je što bismo pokazali svijetu svoj talent, ali što ako naletimo na neodobravanje.
Šteta je što bismo promijenili posao kojim smo nezadovoljni, ali nas je strah nepoznatog.
Šteta je što bismo ljubav iz filmova, ali nećemo poslati onu jednu poruku.
Šteta je što bismo toliko toga rekli, ali ostavimo seen.
Šteta je što bismo svašta, ali sad nije situacija.
E, pa, nemoj da ti život prođe u čekanju idealne situacije. Jer to je tek šteta!
Uzgoji muda, ostvari snove, napravi od života ono što ti od njega želiš, ili barem pokušaj. Ako i ne uspiješ, ako i ne dobiješ na kraju filmski scenarij koji si zamislio na početku, imat ćeš barem svoj scenarij i priču. Imat ćeš zadovoljstvo da se pogledaš u ogledalo i kažeš si „čestitam, dao si sve od sebe“.
Čestitam, ti si ganjao svoj dobitak na lutriji.
Sve ispod toga je šteta.
Blog
Pod suncem Toscane
Istoimena knjiga koja mi je nekako samoinicijativno uskočila u ruke prije tri ljeta (a koju nikad nisam pročitala do kraja jer sam ju dohvatila tri dana prije kraja godišnjeg) bila je prvi korak mog zaljubljivanja u Toscanu. Kako to obično s modernim ljubavima ide, uslijedilo je stalkanje, googlanje, pregledavanje videa, filmova, serija… da bih na kraju s velikim očekivanjima i srcem u grlu sjela u avion za Rim i krenula prema Toscani. I prije nego sam stigla mi je bilo jasno da će mi komadić duše nepovratno ostati tamo, ali nisam mogla ni zamisliti ono što me dočekalo. Nema te slike, videa, instagram storyja, knjige, riječi, nema tog prepričavanja od strane prijatelja koje može dočarati Toscanu u njenom punom sjaju. Ma ni upola. Pa sam ipak odlučila nakon par tjedana slaganja dojmova i ja dati svoj doprinos, svoju mrvicu priče, svoj pogled i svoj doživljaj Toscane. Jer je naprosto zaslužila.
– CORTONA
Apsolutno prvi kontakt s Toscanom bila je Toscana u zalasku sunca, okolica Cortone, scena na koju bi potpisala da ju gledam do kraja života, boje koje nikakvim riječima ne mogu opisati, zlatna zemlja koja se spaja sa zlatnim nebom negdje tamo daleko, suncokreti, čempersi i takav mir u duši dok to gledaš. A onda padne mrak i preda mnom se stvori Cortona. Zapravo sam sretna što sam ju prvo ugledala u tom noćnom izdanju. Svijetli grad u sred brda, a ti malen gledaš i ne vjeruješ da ga je netko smjestio tamo gore. Zakleo bi se da je prije s neba pao tu, nego da ga je nešto ovozemaljsko tu smjestilo. Odeš leći, uvjeren da si umoran od puta do te granice da ti se razum muti pa ti sve izgleda nestvarno lijepo. Sutra će sve biti stvarnije.
A onda dođe sutra, hodam tim uličicama, proklinjem trenutak kad sam odlučila u čizmicama na petu krenuti u tu ekspediciju, nije Toscana za pete i sređivanja, a oko sebe sve gledam scene iz talijanskih filmova: signorine koje hodaju ulicama u lepršavim haljinama, signore koje se s vrećicama vraćaju s tržnice i signori koji odlaze na prvu jutarnju kavu s novinama pod rukom, kavu koju ti servira najšarmantniji konobar u svemiru, kad ga pogledaš ne znaš iz kojeg je točno filma pobjegao za taj šank.
Htjedoh reći, ako vas put nanese u Toscanu, ubacite Cortonu na svoju „to do“ listu i neka vam se pritom na jelovniku obavezno nađe divlja svinja. Divlja svinja s domaćim njokima i rizik da ćete se i vi s ovog puta vratiti kao svinjica, doduše pitoma.
– SIENA
Nije mi dugo trebalo da shvatim da ću se zaljubiti u Sienu. Postalo mi je to jasno valjda čim sam bacila prvi pogled na nju onako ciglenu i nesagledivu. Kasnije sam shvatila kako je Siena jedan od onih gradova u koje uđeš i kažeš „ok, tu bih mogla živjeti“. Ima tu neku normalnost. I nenormalno lijep trg na kojem možeš sjediti satima. Ima Grom slastičarnicu s najboljim sladoledima u svijetu, okus pistacchio ima komadiće pistacchija u sebi, say no more. Ima taj neki mladi duh koji te privlači, ima studente po ulicama među koje se odmah poželiš uklopiti, ima fakultete smještene na apsolutno nevjerojatnim mjestima, pa se samo sjetiš svog faxa u Lepušićevoj i koliko god ga voliš obuzme te neki osjećaj da si propustio puno toga. Siena ima takav neki nenametljivi šarm koji te može kupiti za cijeli život. A ima i ta neka mjesta na kojima odmah na vratima piše „ne služimo pizzu“. I točka. I jebite se gosti.
– SAN GIMIGNANO
San snova. Što zalazim dublje u Toscanu to mi je jasnije da neće ostati urezana samo na fotografijama, nego i u duši. Svaki čempers Toscane se tu urezao. I svaka maslina. I svaki vinograd koji sam putem vidjela, a pogotovo oni u koje nas je GPS greškom naveo, Bogu i svemiru hvala. Pa jedemo grožđe, pa pijemo vino, pa jedemo grožde, pa pijemo vino, i tako u krug… od jutra do sutra.
U ovakvim malim mjestima kao San Gimignano ne možeš ne osjetiti taj neki filmski scenarij koji živiš. Gubimo se po uličicama, nalazimo trgovine u kojima sve ide refužo, od rajčice, preko Toscanske salame s ružmarinom, do mozzarele koju žena ispred tebe vadi iz vode. Domaćini nas u ovim krajevima svugdje dočekuju s bocama domaćeg vina i domaćeg maslinovog ulja za kojeg bi se mogla zakuniti da nigdje na svijetu nema takav okus, a već i njegov miris ti otvori apetit toliko da se pitaš jesu li ti to opet podvalili da moraš ići jesti. U ovim krajevima u restoranima ako naručiš pastu umjesto pici nastaje panika na relaciji konobarica – kuhar – gazda, pa se svi poredaju i mašu jako rukama pokušavajući aludirati ma tvoj zdrav razum na nekoliko jezika, sve dok se ne predomisliš. Me daj Bože paste pored domaćih pici. A ja ih ni deklinirati ne znam. Eto.
– REGIJA CHIANTI
Ni oblaci, ni kiša, ni gacanje po istoj u espadrillama, nisu ublažili šarm malih gradića i sela u regiji Chianti. Sve ono što sam prethodno probala po Toscani, došla sam u Chianti kupiti. Ciljano nedjelju ujutro provodimo u jednom od malih sela, na lokalnoj tržnici koja se oformi jednom u tjednu, pa po super normalnim cijenama uhvatiš domaće Pecorino sireve, salame, maslinova ulja, vina i sve drugo što ti srce poželi. Cijelo vrijeme klimam glavom prodavačima kao da ih razumijem od riječi do riječi, mada mi talijanski nije toliko napredan, jer pojma nemam kako bi svijetu objasnila što jedan turist radi tu, daleko od svega onoga što možeš naći u turističkim vodičima i na Trip Advisorima. A meni je taj jedan normalni, seoski, priprosti život, ta jednostavnost, ta nedjelja ujutro koja se sastoji od male crkve i malo veće tržnice, od prodavača kojima na pamet ne pada ideja da ih možda ne razumiješ, od njihovih radničkih ruku i toplih osmijeha… vrijednija od bilo koje top lokacije koju bi mi google mogao izbaciti. Što googlovi, trip advisori i vodiči znaju gdje ćeš u deset ujutro naletjeti na gospodina talijana od kojih 60-ak godina koji sa šeširom na glavi i cijelim životom koji je očito shvatio pod sobom, jaše kroz svoj vinograd. Gledam ga, impresivnijeg od katedrala u Sieni i Firenzi zajedno, i mislim se – jedan je život, tako ga treba živjeti.
– PIENZA
U Pienzi su se dogodile neke čudesne stvari, ali da te prvo uvedem u priču. Pienza je uvjerljivo najmanje mjesto koje smo posjetili, sa svega dvije tisuće duša, jednom ulicom u kojoj se nalazi sve što čovjeku treba i nemogućim šarmom. Em što je smještena na vrh brdašca usred Val d’Orcie (to ti je ona dolina koja je na svim slikama guglane Toscane ikad, a izgleda i kao Windows screensaver), pa kad ju ugledaš u tom ambijentu ne možeš izgovoriti ništa osim “O, Bože”, bi ti, ali ne ide… Em što je (trenutno) okićena voćem. Kunem se. Jabuke i naranče vise u nizu po zidovima, vire iz košara, prave lukove nad ulicama i čine kreaciju koju gledaš i misliš si kako se ti toga nisi nikad sjetio. A onda je pala noć i Pienza je potpuno opustošila. Mi smo nadobudno iz hotela (koji je btw bivši samostan iz 16. stoljeća) otišli na vino i sir u jednu Osteriju koja ima zanimljivo radno vrijeme od 12 do 14, te od 19 do 21. Aman taman. Sve ti je jasno kad vidiš (a prije toga čuješ) osebujnog gazdu koji ti za dobar dan u lice saspe “no pizza, no pasta, no internet, no coca cola light” rafal, pa ako pristaješ na pravila, dobrodošao. I sjedimo mi (potpuno sami) na toj maloj Piazzi di Spagna u Pienzi, pijemo domaće vino bianco, grickamo Pecorino, a oko nas mjesto završava još jedan dan. Ali završava ga talijanski, glasno, uz lupanje tanjura od stol, zveckanje beštekom, razgovor sa susjedima, netko negdje malo pjeva, nekome se pas veseli, vrata od balkona su otvorena, prozori su otvoreni, ali i kućna vrata su otvorena širom, k’o nekad. U lokalu pored nas koji je u jednom i trgovina i kafić i restoran ali i pošta, sjedi par talijanskih djedica i gledaju tv. A ti se nađeš u sred svega toga, gledaš taj film pred svojim očima, mjesto radnje ti je jasno, vrijeme radnje… ti je isto jasno… Vrijeme radnje: neka ljepša vremena. E, pa, ima lijepih vremena još.
Ovdje ću završiti našu turu po mjestima Toscane. Realno, manje više svako od njih možeš prešetati u 15 minuta, ali se nekako uvijek dogodi da ti uzmu nekoliko sati i komadić srca. Pa gle ova vrata, pa gle kako cvijeće vješaju na sve prozore, uđi u ovaj dućan, probaj ovaj sir, pogledaj ovaj pogled, ajme što bi moja mater rekla da ovo vidi, njoj bi srce stalo, daj slikaj, slikaj opet, slikaji u nedogled dok ne shvatiš da to slika ne može dočarati.
To gledaš, mirišeš, slušaš i osjećaš, arhiviraš za život.
Blog
Usudi se ne biti dobro!
Generalno sam pozitivna osoba. Nasmijana, uglavnom dobro raspoložena, s pragom tolerancije tuđih sranja odavde pa do mjeseca (nažalost). Vjerujem u ljude, vjerujem da manje više svi možemo sve, da ne postoji nemoguće, da ne postoji preteško. Ne cvilim oko stvari koje mi se na prvu učine prevelikim zalogajem nego nađem način da ih riješim. Sagledam, izvažem, kalkuliram i pokušam, pa što bude. Na dane sam pozitivna do one gadljive granice ružičastih naočala, duga i ostalih jednoroga, a ponekad i preko nje. U ljudima vidim ono dobro, iz manje više svake situacije vidim izlaz, ne očekujem uvijek najgori mogući ishod priče, čaša je napola puna i to… Uglavnom odlučim navijati za najpozitivniju opciju.
Generalno, sva ta moja pozitiva nestane netragom u momentu kad čujem nekog da prodaje „moć pozitivnog razmišljanja“ bullshite. Da vam to dočaram slikovito – poželim uzeti najoštriji predmet u vidokrugu i zabit si ga u mozak.
Od kud odjednom ta epidemija ideje kako pozitivno razmišljanje liječi sve?! Bolestan si? Razmišljaj pozitivno i bolest će nestati k’o rukom otklonjena. Radiš na blagajni od jutra do sutra, ne smiješ sjesti, kičma ti je otišla prije kojih 15-ak godina i za sav taj užitak dobiješ crkavicu kojom teško da bi se mogla prehraniti jedna osoba a kamoli četveročlana obitelj? Razmišljaj pozitivno! Zapravo, namaži tu pozitivu između dvije kriške kruha i serviraj gladnoj djeci. Zadnjih 10 godina nisi vidio g od godišnjeg odmora, zadnjih 10 godina si štedio za isti, sad se napokon spremaš otići na to more kojem si zaboravio i boju i miris i okus… a prognoza kaže kiša tjedan dana u komadu? Uključi moć pozitivnog razmišljanja, provjereno tjera oblake.
Pa čujte ovako, je*ala vas moć pozitivnog razmišljanja.
Naravno da treba uvijek glavu dignuti gore, naravno da se treba boriti, truditi, raditi, odolijevati svim sranjima i šamarima koje ti život servira, naravno da ne treba sjesti, predati se i potonuti u očaj, ali nije li to ono što i radimo?! Svaki dan, cijeli dan, od kad otvorimo oči dok ih umorne ne zatvorimo. Pa imamo li onda barem to pravo kad nam je fakat dosta puknuti k’o ljudi bez da nas netko potapša po ramenu i blagim glasom šapne „moć pozitivnog razmišljanja“? Imamo li pravo na malo negativnog razmišljanja? Na malo predaha?
Ne razumijem u kojem je to self help priručniku pisalo da ljude u problemima treba tješiti „budi pozitivan“ spikama, umjesto konstruktivnog razgovora i pokušavanja rješavanja konkretnog problema? Na kojem se to predavanju uči da se čovjeku na rubu prodaju vortex priče? U kojoj je to zemlji čudesa čovjeku u problemu potrebno reći „dobro je i bit će bolje“?
Nije dobro.
I neće biti bolje dok god nas svijet uči da je zabranjeno biti tužan. Za sreću je potrebno tako malo, a za tugu ti treba vraški dobro opravdanje. I ne, opravdanje da je svakome njegov problem najgori nije dovoljno valjano, ako pitaš svijet. Nije dobro i neće biti dobro dok god je zabranjeno biti nesretan, plakati, nervirati se, osjećati bilo kakvu negativnu energiju, a kamoli ispoljavati je na van. Nije dobro jer svi sve odjednom skupljamo u sebi da ne bismo slučajno rasuli koji gram svoje negativnosti po svijetu i pokvarili dan ovoj „razmišljaj pozitivno i lepršaj na oblaku kroz svijet“ ekipi. Nije dobro jer šutimo i trpimo i sramimo se sami pred sobom svake negativne emocije koju osjetimo. Jer što će svijet misliti?
Svijet će misliti što je i do tada mislio. Brijači će brijati, ovi normalni će te potapšati po ramenu i reći ti „jebiga, život je nekad sranje, izbaci to iz sebe“. Kanaliziranje negativne energije je jedini način da je se riješimo i da nastavimo dalje sa životom. Plače ti se? Plači. Vrišti ti se? Vrišti. Histerizira ti se? Histeriziraj. Psuje ti se? Psuj.
Nemoj da ti drugi govore kako bi se TREBAO osjećati. Osjećaš se onako kako se osjećaš. Nisi kompjuter da te svijet isprogramira po svojim željama.
Blog
Mala zemlja velikih kompleksa
Imaš život da voliš, da se smiješ, da grliš do one granice kad pomisliš da ćeš slomit nekog od ljubavi, život je da se ljubiš, plačeš od sreće, da ti je srce puno ljubavi, da se baviš stvarima koje te čine sretnim, da rasteš svaki dan, da si radostan i da si nekome radost. Život je da scrollaš po Instagramu, s osmijehom od uha do uha palcem kliziš po ekranu u nekom svom svijetu. Znaš da je to stvarnost provučena kroz filter, malo namještena perspektiva, uljepšani život, ne baš laži, ali definitivno profiltrirana istina, sve da bi dobio u konačnici malu oazu ljepote, osmijeha, srdaca i fino servirane hrane. Treba nam toga. Fali nam toga.
U stvarnosti zatrpanoj terorističkim napadima, cirkusima od država, mržnjom na svakom koraku, stvarnom ili virtualnom, fali nam malo dobrih priča, dobrih ljudi, ljudi s idejama i mudima. Onih koji nisu sjedili i govorili kako se ne može, kako je teško, kako smo u državi bez perspektive, generacija bez perspektive, životi bez perspektive… već su grizli, gurali, borili se, radili, trgali se i uhvatili mjesto i perspektivu iz koje stvari izgledaju ipak malo bolje.
Zato uzmem mobitel, otvorim Instagram i krenem sa scrollanjem, da se na dnevnoj bazi napunim pozitivnom energijom i sebično nahranim uspjesima ljudi oko sebe. Uvijek imaš taj izbor: hoće li ti uspjeh drugih biti vjetar u leđa ili trn u oku. Pa, prijatelju, previše je trnja danas da bi mi smetalo i to što je netko uspio.
Scrollam i gledam svoju Sandu koja stavlja #workworkwork fotku, a radi u institutu smještenom na najljepšem mjestu na svijetu i pokušava pronaći lijek protiv starenja. Znam da zvuči kao film, ali u stvarnosti, ovoj našoj stvarnosti gdje kad gledaš sabor ne znaš je li neka skrivena kamera ili se to događa, ona odlazi na posao i bavi se čudesima koja bih ti ja prepričala kad bi ih mogla razumjeti, ne bismo li mi svi (ili barem naša djeca) bili vječno mladi.
Scrollam i gledam novi video Bruna Bilonića, dečka kojeg poznajem iz dana dok je konobario po Splitu, a sad se pred mojim očima pretvara u apsolutno najboljeg snimatelja u toj istoj problematičnoj Hrvatskoj. Mogao je on i dalje servirati kave, i u pauzama okidati koju fotku, sebi za dušu… Sigurno bi to bio jednostavniji put, linija manjeg otpora… ali je izabrao imati muda i svoje ideje pretvoriti u svoj posao.
Scrollam dalje i gledam Luciju Kontić u šetnji gradom, tip top skockanu od glave do pete, curu iz Drniša, kojeg velika većina vas vjerojatno ne bi znala ni locirati na karti, koja je iz malog gradića u dalmatinskoj zagori napravila cijelu karijeru i posao modne blogerice, izbacila svoju liniju odjeće i što ti ja znam što sve još… Samo nebo joj je granica, ukratko.
Scrollam, gledam, lajkam i iskreno sam sretna zbog svakog malog i velikog uspjeha poznatih mi, polupoznatih ili potpuno nepoznatih ljudi. A onda izađem iz tog svog balončića od sapunice i na prepad me pogodi stvarnost u kojoj se realno, bez ikakvog generaliziranja, na dnevnoj bazi uvjerim kako velika većina može podnijeti sve osim tuđeg uspjeha. Pa dobro, jebote, zašto?
Kad vas gaze, sjedite i šutite.
Kad trpite nepravdu, trpite u tišini i kmečite po kavama i društvenim mrežama.
Kad vas maltretiraju, u školi, na faxu, na poslu, u vezama, obiteljima, na šalterima… manji ste od makova zrna.
Ali zato, brate, kad nanjušite tuđi uspjeh, postajete strvinari.
Prije nego se odvažiš na bilo kakvu javnu aktivnost, u ovoj maloj zemlji velikih kompleksa, trebaš se dobro psihički pripremiti na činjenicu da na jednog onoga kojem će biti iskreno drago što si se maknuo s mrtve točke i što od svog života radiš nešto, ide barem pet onih kojima po defaultu ideš na neku stvar, jer eto, ne sjediš na zidiću u kvartu već razvaljuješ. Ili se barem trudiš da razvališ. I ne dao ti Bog da pokušaš i promašiš, živog će te pojesti.
Dobrodošao u društvo u kojem si najbolji kad si jadan. I nauči se nositi s tim. Zajebi očekivanja da budeš prosječan, norme koje selo nameče, zajebi podsmijehe i ideje drugih o tome što bi ti trebao (i još bolje, što ne bi trebao). Guraj svoj film i stavi si u glavu da je bitniji onaj jedan koji te s ponosom gleda i kojem srce zaigra kad naleti na tebe na Instagramu, nego sto drugih koji će s podsmijehom svoje komplekse liječiti na tebi. Budi onaj preko kojeg ću scrollati na Instagramu i tko će djelovati na mene kao ruka koja me povuče kad padnem i kaže mi „može se“. Teško je, ali može se.
Neka ti je srce puno ljubavi. Ne troši te otkucaje na plitke stvari kad s njima možeš u dubine. Ili visine.
Blog
Ovo je Heroj, a ne ti!
Još se nebo ne vidi normalno, još ni sagledali nismo sve što je vatra izbrisala s lica zemlje, još se trzamo na svaki trag dima i guglamo vremenske prognoze iz barem četiri različita izvora da budemo sigurni da vjetra nema i da ga neće biti, da budemo sigurni da je gotovo, da je najgore prošlo, da se neće ponoviti, nikad po mogućnosti. I nikome. Nigdje.
Još zovemo prijatelje, rodbinu, poznanike, dižu se slušalice i tipkaju se brojevi koji se godinama nisu okrenuli, da se uvjerimo da je sve u redu. Ma pusti voćnjake, vinograde, maslinike, štale, kuće, zemlju, šumu, imanja, sve ono u što se cijeli život ulaže… pusti sve, neka je glava na ramenu jutros, dovoljno je.
Još se tresemo u nevjerici i oči se pune suzama dok gledamo snimke svega onoga što je do jučer bila naša predivna Dalmacija, a danas je zgarište. Tuga. Bol. Praznina. Ljutnja. Još se emocije slažu, a mozak trokira jer mu fali sna. Jer je svatko tko ima dolje nekoga svoga noć proveo refreshajući portale koji su se uporno rušili, umjesto spavajući. Jer su isti taj klik i rad imali i oni koji dolje nemaju nikog svog, ali imaju srce na mjestu.
Još je nestvarno da je moj prijatelj Dino sinoć bez kapi vode branio kuću svoje djevojke u Žrnovnici. Još je nestvarno da je moj prijatelj Duje poslom došao u Split, ostao na požarištu na Kili, a onda takav iz noći se vratio na svoje radno mjesto. Još je nestvarno da su mali ljudi stali jedan uz drugoga, po zadatku ili po želji, rame uz rame, da bi na kraju stali na kraj tim prizorima koji izgledaju k’o scene iz nekih filmova apokalipse, nikako ne kao nešto što se u stvarnom životu događa.
I sad pazi najnestvarnije od svega, netko je izabrao da mu to bude životni poziv, upravo te scene, ta muka, ta patnja. Netko je izabrao da mu je svaki odlazak na posao biti ili ne biti. Taj netko nije jedan netko, taj netko su stotine vatrogasaca koji ni noćas nisu cvilili da im je teško, da im je oprema nikakva, da su ugroženi, da im je vruće, da su žedni ili gladni. Stali su i odradili svoj herojski posao.
Još naše heroje nisu zagrlile njihove žene i dočekale ih s hladnim tušem i toplim obrokom, a već su krenuli dežurni dušebrižnici po društvenim mrežama zbrajati i oduzimati treba li se vatrogasce nazivati HEROJIMA. Iz perspektive tako malog čovjeka, očito je taj pojam prevelik.
Pa to je samo posao.
Što nisu izabrali nešto bezopasnije.
Mogli su npr. čistiti lignje.
Jesam li onda i ja heroj svog posla?
…
Ne, dušo, ti nisi heroj.
Iz udobnosti tvog klimatiziranog života, njihovo herojstvo sigurno izgleda kao jedan okej film. Dvodnevna zabava i tema za usputno komentiranje na kavama i društvenim mrežama. Iz lagodnosti tvog života iz koje preispituješ njihove titule, suočavanje licem u lice s vatrenom stihijom je samo posao, njihov prilog društvu je možda čak i manji nego prilog barbe na ribarnici koji čisti lignje. Njegove usluge ti češće trebaju. Neka i ostane tako.
Ali nemoj više nikad staviti sebe u rečenicu s njima i pitati jesi li i ti heroj. Ni javno, ni tajno, ni sebe u ogledalu. Jer ne, ti nisi heroj. Ti si nula, možda i najveća nula u cijeloj ovoj priči prepunoj nula.
I dok su heroji (za koje ti važeš jesu li dostojni te titule ili ne) svoja srca u zadnjih 36 sati ostavljali na raznim požarištima, za tvoje je vrlo upitno gdje je nestalo.
Blog
Mater s velikim M!
Nemam običaj miješati se u tuđe živote; ne stignem se ni svojim baviti kako treba, kamoli tuđima. Pogotovo nemam običaj miješati se u živote ljudi koje ne poznajem. Ali zato imam običaj reagirati na svaku vrstu nepravde. Jebiga, takvu me mater rodila, a moj otac će ti i danas, 28 godina kasnije, reći „takva je oduvik, svoja od glave do pete“. Možda bi rekao i „naopaka od glave do pete“, ali zna da sam dio tog zajebanog karaktera skupila od njega, pa prešuti.
I onda ja, takva zajebana, čitam komentare, reakcije, zapažanja i mišljenja o Severininoj aktualnoj priči, jer danas je popularno imati mišljenje uvijek i o svemu, što bi čak i bilo u redu da većina njih u ovoj konkretnoj situaciji nemaju jedan zajednički nazivnik i samo jedan motiv, a to je – mržnja. I dalje sam bila spremna prešutjeti sve, mržnja k’o mržnja, sitne duše k’o sitne duše, od toga ne možeš pobjeći, a onda pred vratima svoje zgrade naletim na ovaj crtež, takva me emocija obuzme od glave do pete i samo si kažem “fuck this shit, šutnja nije uvijek zlato”.
Ne mogu se nikako oteti dojmu kako bi da je glavni akter ove priče umjesto Severine, recimo, tvoja susjeda Ana/Martina/Vesna/XY s četvrtog kata, reakcija bila uvelike drugačija. Ah, čekaj malo, pa to se upravo i događa. Inbox mi je zatrpan linkovima grupe podrške za mamu Ninu iz Splita koja se nalazi u situaciji ne pretjerano različitoj od Severinine. E, ali mama Nina nije Severina, ona je samo mama, bespomoćna mama, heroina, dižete se na noge, apelirate na nadležne institucije, molite za pomoć, organizirate prosvjede, tražite pomoć medija i sherate grupe podrške… Ukratko, navijate za Ninu kao majku svim srcem, što je, da se razumijemo, jedino ispravno, dok s druge strane svim oružjima udarate po Severini u vrlo sličnom scenariju.
Ne razumijem, evo, zašto Severina ne može biti samo majka? Ne sviđa vam se njena glazba, uspjeh, popularnost, život, izbor partnera, boja laka za nokte ili nešto osmo? Ne sviđa vam se to što se digla tolika medijska hajka oko njene privatne situacije?
E, pa, pardon my French, ali jebala vas dvostruka mjerila.
Jer da je Nina/Ana/Martina/Vesna/XY, vaša prijateljica ili poznanica, u takvoj priči, što biste joj rekli? Ako ste imalo pametni, rekli biste joj da se obrati medijima kad već nadležne službe ne reagiraju i da tako pokuša vršiti pritisak da se nešto promijeni, ali i ukaže na postojeći problem, prvo zbog sebe, ali i zbog svih drugih u sličnoj situaciji.
Mater je mater, bila ona Severina ili Nina, nosila te u stomaku devet mjeseci, dojila te, mazila, pazila, nosila, gledala, strepila, disala za tebe, provjeravala dišeš li u snu, dizala te kad si padao, imala uvijek raširene ruke i srce za tebe. Nikad neću zaboraviti kad mi je jedna moja prijateljica u trudnoći rekla „Moja Nina, mene je strah hodati ulicom i izlaziti iz autobusa, od kad sam trudna triput provjeravam kako gazim, da se ne bi nešto dogodilo“. To je osjećaj koji nitko nikad osim matere neće moći razumjeti. Ne želim baciti sjenu ni na jednog oca ovog svijeta, dapače, niti želim reći da svaka žena rađanjem postaje mater. Samo ti želim dočarati zašto je svaka mater spremna pretvoriti se u lavicu kad treba i udarati svim sredstvima da bi zaštitila svoje dijete.
Severina je Mater, s velikim M.
A ti, ako si u iti jednom trenutku pomislio kako bi ona ovo mogla raditi u svrhu skupljanja jeftinih medijskih poena, može te biti sram. To govori štošta o tvojoj veličini.
Blog
Odustajem i sretna sam!
Nevjerojatno je kakve dubine svijesti čovjek može dotaknuti kada se natjera da ode u teretanu, primjerice. Beskrajna dosada trčanja na traci i buljenja ni u što, u kombinaciji s činjenicom da bih radije radila bilo što na svijetu u tom trenutku, urodi puno većim mislima od onih kojima je mjesto u teretani.
Gledam u onaj ekran na traci za trčanje i u pokušaju da odradim 30 minuta trčanja bez pauze za vodu/disanje/cviljenje, govorim sama sebi „ajde, možeš ti to, misli na vjenčanicu u koju trebaš stati, čuj ovu stvar što svira, al’ ne bi bilo dobro razbacivat se na nekom beach party-ju u kupaćem kostimu na nju…“. Mozak mi, naravno, odmah pobije sve argumente riječima „da, mogu ja to, ali mi se ne da, u vjenčanicu ću stati kako god okreneš jer se kroji po meni, a ta stvar što svira mi, pod a, nije dobra, i pod b, beach partyji nikako nisu moja ideja savršenog ljeta. Daj mi finu hranu, vino i pogled na more.“. I onda smo opet na početku.
„Ajde, trči, Nina, ti ne odustaješ u životu, nisi ti taj tip“ – zakucam samu sebe u sljedećem trenutku. I mozak ostane bez protuargumenta u tom trenu, a onda nakon 500 metara trčanja i tri i pol minute razmišljanja spremno uzvrati „zavisi od čega!“.
Nisu to neke novogodišnje odluke niti životne mantre, život te nauči da od nekih stvari trebaš odustati i to s ponosom, izvjesiti si transparent iznad glave „odustajem i sretan sam“. To je samo znak da rasteš. Bilo bi lijepo da nam netko u nekom trenutku da priručnik u ruke s uputama o svim stvarima od kojih na vrijeme treba odustati.
Pisalo bi tako u njemu:
– Odustani od stvari koje te ne usrećuju! Ništa se ne mora. Nemoj studirati nešto što stvarno ne voliš. Odustani i upiši nešto drugo, jebo utrošeno vrijeme, položene ispite, neprospavane noći… nitko ti ih neće vratiti, istina, ali nemoj zato i život utrošiti na nešto što ne voliš. Odustani. U protivnom će ti cijeli život biti trema pred ispit.
– Odustani od ljudi koji ti sišu energiju, pogrešnih ljudi, zavidnih ljudi, malih ljudi (ne u centimetrima, već u duši). Ukratko – ne vrijedi. Odustani i otkači ih od sebe, prestani sa rasipanjem prilika okolo… Da, možda će oni rasti i mijenjati se, ali neka to rade sami sa sobom ili pored nekog drugog. Previše je prekrasnih stvorenja da bi ti trošio svoj život na one koji to nisu.
– Odustani od kreiranja slika o ljudima u svojoj glavi koje nemaju veze sa stvarošću. Od toga posebno odustani. Ne zaljubljuj se u viziju, zaljubljuj se u ono što vidiš ispred sebe. Gledaj srcem, ali daj i mozgu da dođe do riječi kad te upozorava da te srce opet odnijelo miljama daleko od stvarnosti. Nećeš ti nikoga prekrojiti po svojim mjerama, pa nisu ljudi vjenčanice.
– Odustani od opravdanja i objašnjavanja. To ti najčešće samo oduzme vrijeme a ne odvede te nigdje, jer svijet je lopta šarena, a ljudi su još šareniji. Što je u redu i moglo bi savršeno funkcionirati kada bi jedni druge uvažavali i cijenili to šarenilo mišljenja, što, dakako, nije slučaj. Kreni sa stvaranjem promjene od sebe, uvaži to da netko razmišlja drugačije od tebe, ne opravdavaj se i ne objašnjavaj, nego idi dalje. Gdje bih ja završila kad bih se upuštala u raspravu sa svakom onom personom koja za mene misli da sam „kvazintelektualka kojoj se bez pokrića daje medijski prostor“. Frende, prostora ima na bacanje, izrazi se i ti. Samo je problem što to uključuje malo veći angažman od sjedenja u kvartovskom bircu i ispijanja beskrajnih kava, znaaaam, znam.
– Odustani od traženja opravdanja za druge. „Ma ona je takva“, „ali, moraš razumjeti, on je lud“, „znaš, ona ti ima baš tešku životnu priču“… i što, to im daje pokriće da budu seronje par exellence? Da mi je kuna svaki put kad sam u privatnom ili poslovnom životu čula ovakva i slična opravdanja za ljude oko sebe… pa recimo da bi imala dovoljno novca za skupe tretmane koji bi me poštedjeli trčanja na traci. Nema opravdanja. Svima nama je nešto, pms nam je, umor nam je, neispavanost nam je, bolest nam je, južina nam je, kriza u vezi nam je, sto čuda nam je… pa si ne dajemo za pravo da zato hodamo svijetom i budemo nesnosni kreteni. Ne prakticiram takvu politiku i ne toleriram ju. Odustajem. Odustani i ti.
– Odustani od pokušaja da se svima svidiš. Prvo, jer je to nemoguće. Drugo, jer ćeš se u jednom trenutku uhvatiti kako igraš sam protiv sebe. Treće, jer ćeš od silnog ulaganja energije u pokušaje da se svima svidiš izgubiti fokus s onih bitnih stvari i bitnih ljudi. Zašto bi se bilo tko od nas trebao svima sviđati? Ne da se ne trebam svima sviđati, nego mi to što se pojedinim ljudima ne sviđam dođe kao kompliment.
Odustani ponekad. Nemoj da ti bude bed biti onaj koji odustaje, samo dobro proberi od čega odustaješ… Nemoj odustajati od stvari koje te čine sretnim, od užitaka, od svojih snova, čak ni onda kada ti izgledaju neostvarivi, nemoj odustajati od prijatelja, od ljubavi, ni onda kad postane baš teško, ne odustaj od hobija za koje teško nalaziš vremena, od svojih ideja, od stvari koje su ti bitne, od sebe, k vragu, nemoj odustati ni od trčanja na traci, koliko god naporno i dosadno bilo, ako imaš neki cilj, ne odustaj…
Na kraju dana, znaš da ima puno stvari (i ljudi) koje na listi odustajanja ipak imaju prednost. Od njih odustani! Jedan je život.
A da ih je i petnaest, i dalje bi od nekih stvari trebalo odustati.
PHOTO CREDITS: KOVAZG PHOTOGRAPHY
Blog
Život počinje nakon osamnaeste
Prije nego napišeš facebook status iz kategorije „ja sam uvijek ispravan“ i počneš skupljati jeftine lajkove na temelju toga što su se maturanti, gle čuda, na svojoj norijadi iznapijali prije podneva, a nekolicina njih je zapjevala neku Thompsonovu pjesmu, što je sasvim dovoljno da ih ti, uvijek ispravni, proglasiš generacijom bez ikakvog potencijala, ajde se sjeti sebe s 18. Prije nego onu svoju samoprozvanu liberalnost i otvorenost zamijeniš za virtualno osuđivanje djece od 18 godina, jer si načuo negdje da slušaju cajke, koje su im, usput rečeno, u nasljeđe ostavile tvoje generacije, sjeti se što je tebi u glavi bilo kad si bio njihovih godina. Prije nego ih prozoveš generacijom ograničenih svjetonazora, sjeti se da si ti taj koji si ih upravo, s puno više godina u dupetu, etiketirao i osudio na temelju njihovog glazbenog ukusa.
Možda si ti s osamnaest bio savršen po svim kriterijima (svojim vlastitim), ali ja ću ti otvoreno reći da sam ja bila miljama daleko od toga. Pucali su me hormoni, imala sam svoje hireve i đireve zbog kojih bih se danas ispljuskala da mogu, roditeljima sam zadala toliko sijedih da ih ni ti sa svojom savršenom peticom iz matematike ne bi mogao pobrojati, u školi sam bila nemoguća, redala sam jedinicu za jedinicom, koliko god su kućice u imeniku dopuštale, a jedini problem u životu mi je bio što ako mama ode na informacije i za vikend ne budem mogla van. Okej, slušala sam glazbu koju bi vjerojatno ti, uvijek ispravni, odobrio, ali to me ne čini baš puno sjajnijim primjerkom osamnaestogodišnjakinje. Niti me sve ovo gore navedeno svrstalo u kategoriju uzaludnih. Imala sam osamnaest, bila sam dijete, mo’š misliti što sam ja znala o životu i svijetu. I ispala sam skroz okej na kraju.
Život počinje nakon osamnaeste.
Kad ručnikom makneš sa sebe zadnje tragove ljeta, tog najdužeg ljeta u životu, onda počinje stvarnost. Kad te roditelji prestanu držati pod staklenim zvonom i tražiti opravdanje za svako tvoje sranje, koje je realno neopravdivo ikako drugačije osim činjenicom da si još dijete. Kad iz srednje škole gdje je uvijek postojao neki profesor koji je potezao za tebe, gledajući širu sliku od lupanja hormona u glavu i naslaganih jedinica u imeniku, kao moj profesor Škifić koji bi moju uplakanu mamu tješio riječima „ma pustite jedinice iz matematike, vi ste odgojili čovjeka“, e pa kad iz toga dođeš na fakultet gdje si broj u nizu i gdje nitko neće potegnut za tebe ako ne potegneš sam, tu počinje odraslost. Kad počneš razmišljati svojom glavom, shvaćati uzročno posljedične veze, tražiti dublje razloge, smisao, razmišljati o onome što je prikladno, a što ne, kad počneš koristiti taj mozak koji ti je u glavi u one svrhe za koje je namijenjen, kad počneš mijenjati žarulje, posteljine, kad prokljuviš veš mašinu i mijenjanje osigurača, bez da prvo plačući nazoveš mamu i tatu… e tu počinje život.
Do tog trenutka, mi pričamo o djeci.
Ti si taj koji je opterećen politikom, ratom, ustašama, povicima, ispravnim ili krivim domoljubljem… oni samo pjevaju Thompsonovu pjesmu. Ti si taj koji tako lako osuđuje, zatvoren je, ne pruža prilike, etiketira sve i svakoga po defaultu… oni samo slave svoj posljednji dan škole.
Ti si taj koji je danas pokazao da ima problem, oni se simbolično pozdravljaju s djetinjstvom. Odmahni rukom i reci „djeca, život ih tek čeka“ i pusti ih da uživaju još malo.
I ti si bio taj isti maturant, samo si to zaboravio.
Photo credits: KovaZg Photography
Blog
Mamama, materama i majkama… vi ste svjetsko čudo!
Znaš one „Moja mama“ školske sastave, pisane velikim, nezgrapnim rukopisom (mada je, kad smo već kod mama, moja drilala moj rukopis kao da će svijet sutra o njemu ovisiti, valjda je slutila da moj na kraju i hoće)… Pa bi u njima išlo „Moja mama ima smeđu kosu do ramena i velike smeđe oči. Kad je gledam, visoka je do neba i ima veliko srce. Veće od naše kuće.“
A onda odrasteš i narasteš, čak je i prerasteš, očekuješ da te svijet tretira kao velikog čovjeka, a mama ostane mama. Viče ti da pokriješ bubrege, obuješ papuče i ne izlaziš s mokrom kosom vani. Tako „velikoj“ ti govori kako starke nisu obuća za kišu, svaki put kad prijeđeš preko vrata dobacuje “pamet u glavu!”, alergična je na neuredne sobe, bar dva puta dnevno provjerava jesi li jela, sprema ti sendviče za put od par sati, nekoliko varijanti, i nešto slatko da se nađe, spremila bi ona i nešto konkretnije da ti hoćeš pristati na to, kad se s puta vratiš, s vrata ti u ruke uvali Cedevitu u velikoj čaši iz koje frcaju mjehurići na sve strane, jer je tebi takva najdraža i iako u pravilu ne može dočekati budna ni kraj filma koji počne nakon Dnevnika, ima čarobnu moć ostati budna do četiri ujutro i viriti preko prozora čekajući da se ti vratiš iz izlaska, naravno, sve misleći kako ju ne vidiš gore u mraku. A ti hodaš ulicom i kolutaš očima toliko da si vidiš unutrašnjost lubanje, koliko te nervira.
Kasnije shvatiš da matere po defaultu imaju cijelu listu čarobnih moći u malom prstu. Kad boli, zovi mater, ona zna lijek za sve; kad si tužan, ajde materi, jednim zagrljajem će izbrisati tugu, ako zagrljaj ne upali izvadit će zadnje novce iz novčanika i poslat te u shopping, da se malo oraspoložiš, za nju lako, ona će se snaći, jebo novce, kad se oni koga usrećili; kad imaš tremu pred ispit, zovi mater, ona će ti reći da složiš pletenicu u kosu, pa ako i padneš, past ćeš lijepa, kakva mrtva trema… Ako treba, doć će ona da te drži za ruku. Staviti pauzu na cijeli život zbog tebe, k’o što radi od kad te rodila svaki dan.
Ništa mi kod moje matere nije smetalo toliko kao činjenica da smo joj sestra i ja na prvom mjestu i onda svaki put kad zajebemo, zajebemo duplo, i za sebe i za nju. Na dane je znala toliko brinuti za nas da je bila nemoguća. Samo pritisni zelenu slušalicu kad na ekranu vidiš njeno ime (a izbora nemaš, jer ako se ne javiš, sigurno si umro, ni manje ni više), i dao si joj povoda za rafal “jesi jela, jesi pila, jesi spavala, jesi se toplo obukla, kakvu frizuri si složila, fali li ti para”… Priznaš li joj da te boli ili da si umorna, ta je spremna pješke od Splita do Zagreba odvaliti da ti skuha domaću juhu i ispegla ti robu, uključujući i kuhinjske krpe, da se ne bi nedajbože zgužvanom krpom obrisala.
Kažem ti, na dane je nemoguća, ajme i meni i njoj ako se ne čujemo dulje od 48 sati, čim zazvoni mobitel ja u glavi već čujem rečenicu “Imaš li ti mater svoju?!”.
– Halo? – ipak se javim, da joj ne dajem povoda za misli o mojoj sahrani.
– Imaš li ti mater svoju? – čujem s druge strane.
Imam. Imam mater svoju koja sve dane toliko vjeruje u mene da na svakom koraku imam tremu od razočaranja puta dva. Imam mater svoju koja me sastavila i napravila ovakvom i kojoj sam svaki dan sve sličnija. Neću se ni okrenuti, a već ću sama Nekoj Svojoj pakirati sendvič i kolač za put od tri sata i naglašavati osam puta da mi se javi čim stigne, znajući da ću ju sama nazvati čim sjedne u bus, k’o fol da provjerim jel’ krenula i je li gužva u busu ili sjedi sama.
Imam mater svoju koju iako sam odrasla i narasla, čak je i prerasla, i dalje kad ju pogledam visoka je do neba i ima veliko srce, veće od svake kuće.