Category Archives: Blog

Generalno sam pozitivna osoba. Nasmijana, uglavnom dobro raspoložena, s pragom tolerancije tuđih sranja odavde pa do mjeseca (nažalost). Vjerujem u ljude, vjerujem da manje više svi možemo sve, da ne postoji nemoguće, da ne postoji preteško. Ne cvilim oko stvari koje mi se na prvu učine prevelikim zalogajem nego nađem način da ih riješim. Sagledam, izvažem, kalkuliram i pokušam, pa što bude. Na dane sam pozitivna do one gadljive granice ružičastih naočala, duga i ostalih jednoroga, a ponekad i preko nje. U ljudima vidim ono dobro, iz manje više svake situacije vidim izlaz, ne očekujem uvijek najgori mogući ishod priče, čaša je napola puna i to… Uglavnom odlučim navijati za najpozitivniju opciju.

Generalno, sva ta moja pozitiva nestane netragom u momentu kad čujem nekog da prodaje „moć pozitivnog razmišljanja“ bullshite. Da vam to dočaram slikovito – poželim uzeti najoštriji predmet u vidokrugu i zabit si ga u mozak.

Od kud odjednom ta epidemija ideje kako pozitivno razmišljanje liječi sve?! Bolestan si? Razmišljaj pozitivno i bolest će nestati k’o rukom otklonjena. Radiš na blagajni od jutra do sutra, ne smiješ sjesti, kičma ti je otišla prije kojih 15-ak godina i za sav taj užitak dobiješ crkavicu kojom teško da bi se mogla prehraniti jedna osoba a kamoli četveročlana obitelj? Razmišljaj pozitivno! Zapravo, namaži tu pozitivu između dvije kriške kruha i serviraj gladnoj djeci. Zadnjih 10 godina nisi vidio g od godišnjeg odmora, zadnjih 10 godina si štedio za isti, sad se napokon spremaš otići na to more kojem si zaboravio i boju i miris i okus… a prognoza kaže kiša tjedan dana u komadu? Uključi moć pozitivnog razmišljanja, provjereno tjera oblake.

Pa čujte ovako, je*ala vas moć pozitivnog razmišljanja.

Naravno da treba uvijek glavu dignuti gore, naravno da se treba boriti, truditi, raditi, odolijevati svim sranjima i šamarima koje ti život servira, naravno da ne treba sjesti, predati se i potonuti u očaj, ali nije li to ono što i radimo?! Svaki dan, cijeli dan, od kad otvorimo oči dok ih umorne ne zatvorimo. Pa imamo li onda barem to pravo kad nam je fakat dosta puknuti k’o ljudi bez da nas netko potapša po ramenu i blagim glasom šapne „moć pozitivnog razmišljanja“? Imamo li pravo na malo negativnog razmišljanja? Na malo predaha?

Ne razumijem u kojem je to self help priručniku pisalo da ljude u problemima treba tješiti „budi pozitivan“ spikama, umjesto konstruktivnog razgovora i pokušavanja rješavanja konkretnog problema? Na kojem se to predavanju uči da se čovjeku na rubu prodaju vortex priče? U kojoj je to zemlji čudesa čovjeku u problemu potrebno reći „dobro je i bit će bolje“?

Nije dobro.

I neće biti bolje dok god nas svijet uči da je zabranjeno biti tužan. Za sreću je potrebno tako malo, a za tugu ti treba vraški dobro opravdanje. I ne, opravdanje da je svakome njegov problem najgori nije dovoljno valjano, ako pitaš svijet. Nije dobro i neće biti dobro dok god je zabranjeno biti nesretan, plakati, nervirati se, osjećati bilo kakvu negativnu energiju, a kamoli ispoljavati je na van. Nije dobro jer svi sve odjednom skupljamo u sebi da ne bismo slučajno rasuli koji gram svoje negativnosti po svijetu i pokvarili dan ovoj „razmišljaj pozitivno i lepršaj na oblaku kroz svijet“ ekipi. Nije dobro jer šutimo i trpimo i sramimo se sami pred sobom svake negativne emocije koju osjetimo. Jer što će svijet misliti?

Svijet će misliti što je i do tada mislio. Brijači će brijati, ovi normalni će te potapšati po ramenu i reći ti „jebiga, život je nekad sranje, izbaci to iz sebe“. Kanaliziranje negativne energije je jedini način da je se riješimo i da nastavimo dalje sa životom. Plače ti se? Plači. Vrišti ti se? Vrišti. Histerizira ti se? Histeriziraj. Psuje ti se? Psuj.

Nemoj da ti drugi govore kako bi se TREBAO osjećati. Osjećaš se onako kako se osjećaš. Nisi kompjuter da te svijet isprogramira po svojim željama.

Imaš život da voliš, da se smiješ, da grliš do one granice kad pomisliš da ćeš slomit nekog od ljubavi, život je da se ljubiš, plačeš od sreće, da ti je srce puno ljubavi, da se baviš stvarima koje te čine sretnim, da rasteš svaki dan, da si radostan i  da si nekome radost. Život je da scrollaš po Instagramu, s osmijehom od uha do uha palcem kliziš po ekranu u nekom svom svijetu. Znaš da je to stvarnost provučena kroz filter, malo namještena perspektiva, uljepšani život, ne baš laži, ali definitivno profiltrirana istina, sve da bi dobio u konačnici malu oazu ljepote, osmijeha, srdaca i fino servirane hrane. Treba nam toga. Fali nam toga.

U stvarnosti zatrpanoj terorističkim napadima, cirkusima od država, mržnjom na svakom koraku, stvarnom ili virtualnom, fali nam malo dobrih priča, dobrih ljudi, ljudi s idejama i mudima. Onih koji nisu sjedili i govorili kako se ne može, kako je teško, kako smo u državi bez perspektive, generacija bez perspektive, životi bez perspektive… već su grizli, gurali, borili se, radili, trgali se i uhvatili mjesto i perspektivu iz koje stvari izgledaju ipak malo bolje.

Zato uzmem mobitel, otvorim Instagram i krenem sa scrollanjem, da se na dnevnoj bazi napunim pozitivnom energijom i sebično nahranim uspjesima ljudi oko sebe. Uvijek imaš taj izbor: hoće li ti uspjeh drugih biti vjetar u leđa ili trn u oku. Pa, prijatelju, previše je trnja danas da bi mi smetalo i to što je netko uspio.

Scrollam i gledam svoju Sandu koja stavlja #workworkwork fotku, a radi u institutu smještenom na najljepšem mjestu na svijetu i pokušava pronaći lijek protiv starenja. Znam da zvuči kao film, ali u stvarnosti, ovoj našoj stvarnosti gdje kad gledaš sabor ne znaš je li neka skrivena kamera ili se to događa, ona odlazi na posao i bavi se čudesima koja bih ti ja prepričala kad bi ih mogla razumjeti, ne bismo li mi svi (ili barem naša djeca) bili vječno mladi.

Scrollam i gledam novi video Bruna Bilonića, dečka kojeg poznajem iz dana dok je konobario po Splitu, a sad se pred mojim očima pretvara u apsolutno najboljeg snimatelja u toj istoj problematičnoj Hrvatskoj. Mogao je on i dalje servirati kave, i u pauzama okidati koju fotku, sebi za dušu… Sigurno bi to bio jednostavniji put, linija manjeg otpora… ali je izabrao imati muda i svoje ideje pretvoriti u svoj posao.

Scrollam dalje i gledam Luciju Kontić u šetnji gradom, tip top skockanu od glave do pete, curu iz Drniša, kojeg velika većina vas vjerojatno ne bi znala ni locirati na karti, koja je iz malog gradića u dalmatinskoj zagori napravila cijelu karijeru i posao modne blogerice, izbacila svoju liniju odjeće i što ti ja znam što sve još… Samo nebo joj je granica, ukratko.

Scrollam, gledam, lajkam i iskreno sam sretna zbog svakog malog i velikog uspjeha poznatih mi, polupoznatih ili potpuno nepoznatih ljudi. A onda izađem iz tog svog balončića od sapunice i na prepad me pogodi stvarnost u kojoj se realno, bez ikakvog generaliziranja, na dnevnoj bazi uvjerim kako velika većina može podnijeti sve osim tuđeg uspjeha. Pa dobro, jebote, zašto?

Kad vas gaze, sjedite i šutite.

Kad trpite nepravdu, trpite u tišini i kmečite po kavama i društvenim mrežama.

Kad vas maltretiraju, u školi, na faxu, na poslu, u vezama, obiteljima, na šalterima… manji ste od makova zrna.

Ali zato, brate, kad nanjušite tuđi uspjeh, postajete strvinari.

Prije nego se odvažiš na bilo kakvu javnu aktivnost, u ovoj maloj zemlji velikih kompleksa, trebaš se dobro psihički pripremiti na činjenicu da na jednog onoga kojem će biti iskreno drago što si se maknuo s mrtve točke i što od svog života radiš nešto, ide barem pet onih kojima po defaultu ideš na neku stvar, jer eto, ne sjediš na zidiću u kvartu već razvaljuješ. Ili se barem trudiš da razvališ. I ne dao ti Bog da pokušaš i promašiš, živog će te pojesti.

Dobrodošao u društvo u kojem si najbolji kad si jadan. I nauči se nositi s tim. Zajebi očekivanja da budeš prosječan, norme koje selo nameče, zajebi podsmijehe i ideje drugih o tome što bi ti trebao (i još bolje, što ne bi trebao). Guraj svoj film i stavi si u glavu da je bitniji onaj jedan koji te s ponosom gleda i kojem srce zaigra kad naleti na tebe na Instagramu, nego sto drugih koji će s podsmijehom svoje komplekse liječiti na tebi. Budi onaj preko kojeg ću scrollati na Instagramu i tko će djelovati na mene kao ruka koja me povuče kad padnem i kaže mi „može se“. Teško je, ali može se.

Neka ti je srce puno ljubavi. Ne troši te otkucaje na plitke stvari kad s njima možeš u dubine. Ili visine.

Još se nebo ne vidi normalno, još ni sagledali nismo sve što je vatra izbrisala s lica zemlje, još se trzamo na svaki trag dima i guglamo vremenske prognoze iz barem četiri različita izvora da budemo sigurni da vjetra nema i da ga neće biti, da budemo sigurni da je gotovo, da je najgore prošlo, da se neće ponoviti, nikad po mogućnosti. I nikome. Nigdje.

Još zovemo prijatelje, rodbinu, poznanike, dižu se slušalice i tipkaju se brojevi koji se godinama nisu okrenuli, da se uvjerimo da je sve u redu. Ma pusti voćnjake, vinograde, maslinike, štale, kuće, zemlju, šumu, imanja, sve ono u što se cijeli život ulaže… pusti sve, neka je glava na ramenu jutros, dovoljno je.

Još se tresemo u nevjerici i oči se pune suzama dok gledamo snimke svega onoga što je do jučer bila naša predivna Dalmacija, a danas je zgarište. Tuga. Bol. Praznina. Ljutnja. Još se emocije slažu, a mozak trokira jer mu fali sna. Jer je svatko tko ima dolje nekoga svoga noć proveo refreshajući portale koji su se uporno rušili, umjesto spavajući. Jer su isti taj klik i rad imali i oni koji dolje nemaju nikog svog, ali imaju srce na mjestu.

Još je nestvarno da je moj prijatelj Dino sinoć bez kapi vode branio kuću svoje djevojke u Žrnovnici. Još je nestvarno da je moj prijatelj Duje poslom došao u Split, ostao na požarištu na Kili, a onda takav iz noći se vratio na svoje radno mjesto. Još je nestvarno da su mali ljudi stali jedan uz drugoga, po zadatku ili po želji, rame uz rame, da bi na kraju stali na kraj tim prizorima koji izgledaju k’o scene iz nekih filmova apokalipse, nikako ne kao nešto što se u stvarnom životu događa.

I sad pazi najnestvarnije od svega, netko je izabrao da mu to bude životni poziv, upravo te scene, ta muka, ta patnja. Netko je izabrao da mu je svaki odlazak na posao biti ili ne biti. Taj netko nije jedan netko, taj netko su stotine vatrogasaca koji ni noćas nisu cvilili da im je teško, da im je oprema nikakva, da su ugroženi, da im je vruće, da su žedni ili gladni. Stali su i odradili svoj herojski posao.

Još naše heroje nisu zagrlile njihove žene i dočekale ih s hladnim tušem i toplim obrokom, a već su krenuli dežurni dušebrižnici po društvenim mrežama zbrajati i oduzimati treba li se vatrogasce nazivati HEROJIMA. Iz perspektive tako malog čovjeka, očito je taj pojam prevelik.

Pa to je samo posao.

Što nisu izabrali nešto bezopasnije.

Mogli su npr. čistiti lignje.

Jesam li onda i ja heroj svog posla?

…

Ne, dušo, ti nisi heroj.

Iz udobnosti tvog klimatiziranog života, njihovo herojstvo sigurno izgleda kao jedan okej film. Dvodnevna zabava i tema za usputno komentiranje na kavama i društvenim mrežama. Iz lagodnosti tvog života iz koje preispituješ njihove titule, suočavanje licem u lice s vatrenom stihijom je samo posao, njihov prilog društvu je možda čak i manji nego prilog barbe na ribarnici koji čisti lignje. Njegove usluge ti češće trebaju. Neka i ostane tako.

Ali nemoj više nikad staviti sebe u rečenicu s njima i pitati jesi li i ti heroj. Ni javno, ni tajno, ni sebe u ogledalu. Jer ne, ti nisi heroj. Ti si nula, možda i najveća nula u cijeloj ovoj priči prepunoj nula.

I dok su heroji (za koje ti važeš jesu li dostojni te titule ili ne) svoja srca u zadnjih 36 sati ostavljali na raznim požarištima, za tvoje je vrlo upitno gdje je nestalo.

Nemam običaj miješati se u tuđe živote; ne stignem se ni svojim baviti kako treba, kamoli tuđima. Pogotovo nemam običaj miješati se u živote ljudi koje ne poznajem. Ali zato imam običaj reagirati na svaku vrstu nepravde. Jebiga, takvu me mater rodila, a moj otac će ti i danas, 28 godina kasnije, reći „takva je oduvik, svoja od glave do pete“. Možda bi rekao i „naopaka od glave do pete“, ali zna da sam dio tog zajebanog karaktera skupila od njega, pa prešuti.

I onda ja, takva zajebana, čitam komentare, reakcije, zapažanja i mišljenja o Severininoj aktualnoj priči, jer danas je popularno imati mišljenje uvijek i o svemu, što bi čak i bilo u redu da većina njih u ovoj konkretnoj situaciji nemaju jedan zajednički nazivnik i samo jedan motiv, a to je – mržnja. I dalje sam bila spremna prešutjeti sve, mržnja k’o mržnja, sitne duše k’o sitne duše, od toga ne možeš pobjeći, a onda pred vratima svoje zgrade naletim na ovaj crtež, takva me emocija obuzme od glave do pete i samo si kažem “fuck this shit, šutnja nije uvijek zlato”.

Ne mogu se nikako oteti dojmu kako bi da je glavni akter ove priče umjesto Severine, recimo, tvoja susjeda Ana/Martina/Vesna/XY s četvrtog kata, reakcija bila uvelike drugačija. Ah, čekaj malo, pa to se upravo i događa. Inbox mi je zatrpan linkovima grupe podrške za mamu Ninu iz Splita koja se nalazi u situaciji ne pretjerano različitoj od Severinine. E, ali mama Nina nije Severina, ona je samo mama, bespomoćna mama, heroina, dižete se na noge, apelirate na nadležne institucije, molite za pomoć, organizirate prosvjede, tražite pomoć medija i sherate grupe podrške… Ukratko, navijate za Ninu kao majku svim srcem, što je, da se razumijemo, jedino ispravno, dok s druge strane svim oružjima udarate po Severini u vrlo sličnom scenariju.

Ne razumijem, evo, zašto Severina ne može biti samo majka? Ne sviđa vam se njena glazba, uspjeh, popularnost, život, izbor partnera, boja laka za nokte ili nešto osmo? Ne sviđa vam se to što se digla tolika medijska hajka oko njene privatne situacije?

E, pa, pardon my French, ali jebala vas dvostruka mjerila.

Jer da je Nina/Ana/Martina/Vesna/XY, vaša prijateljica ili poznanica, u takvoj priči, što biste joj rekli? Ako ste imalo pametni, rekli biste joj da se obrati medijima kad već nadležne službe ne reagiraju i da tako pokuša vršiti pritisak da se nešto promijeni, ali i ukaže na postojeći problem, prvo zbog sebe, ali i zbog svih drugih u sličnoj situaciji.

Mater je mater, bila ona Severina ili Nina, nosila te u stomaku devet mjeseci, dojila te, mazila, pazila, nosila, gledala, strepila, disala za tebe, provjeravala dišeš li u snu, dizala te kad si padao, imala uvijek raširene ruke i srce za tebe. Nikad neću zaboraviti kad mi je jedna moja prijateljica u trudnoći rekla „Moja Nina, mene je strah hodati ulicom i izlaziti iz autobusa, od kad sam trudna triput provjeravam kako gazim, da se ne bi nešto dogodilo“. To je osjećaj koji nitko nikad osim matere neće moći razumjeti. Ne želim baciti sjenu ni na jednog oca ovog svijeta, dapače, niti želim reći da svaka žena rađanjem postaje mater. Samo ti želim dočarati zašto je svaka mater spremna pretvoriti se u lavicu kad treba i udarati svim sredstvima da bi zaštitila svoje dijete.

Severina je Mater, s velikim M.

A ti, ako si u iti jednom trenutku pomislio kako bi ona ovo mogla raditi u svrhu skupljanja jeftinih medijskih poena, može te biti sram. To govori štošta o tvojoj veličini.

Nevjerojatno je kakve dubine svijesti čovjek može dotaknuti kada se natjera da ode u teretanu, primjerice. Beskrajna dosada trčanja na traci i buljenja ni u što, u kombinaciji s činjenicom da bih radije radila bilo što na svijetu u tom trenutku, urodi puno većim mislima od onih kojima je mjesto u teretani.

Gledam u onaj ekran na traci za trčanje i u pokušaju da odradim 30 minuta trčanja bez pauze za vodu/disanje/cviljenje, govorim sama sebi „ajde, možeš ti to, misli na vjenčanicu u koju trebaš stati, čuj ovu stvar što svira, al’ ne bi bilo dobro razbacivat se na nekom beach party-ju u kupaćem kostimu na nju…“. Mozak mi, naravno, odmah pobije sve argumente riječima „da, mogu ja to, ali mi se ne da, u vjenčanicu ću stati kako god okreneš jer se kroji po meni, a ta stvar što svira mi, pod a, nije dobra, i pod b, beach partyji nikako nisu moja ideja savršenog ljeta. Daj mi finu hranu, vino i pogled na more.“. I onda smo opet na početku.

„Ajde, trči, Nina, ti ne odustaješ u životu, nisi ti taj tip“ – zakucam samu sebe u sljedećem trenutku. I mozak ostane bez protuargumenta u tom trenu, a onda nakon 500 metara trčanja i tri i pol minute razmišljanja spremno uzvrati „zavisi od čega!“.

Nisu to neke novogodišnje odluke niti životne mantre, život te nauči da od nekih stvari trebaš odustati i to s ponosom, izvjesiti si transparent iznad glave „odustajem i sretan sam“. To je samo znak da rasteš. Bilo bi lijepo da nam netko u nekom trenutku da priručnik u ruke s uputama o svim stvarima od kojih na vrijeme treba odustati.

Pisalo bi tako u njemu:

– Odustani od stvari koje te ne usrećuju! Ništa se ne mora. Nemoj studirati nešto što stvarno ne voliš. Odustani i upiši nešto drugo, jebo utrošeno vrijeme, položene ispite, neprospavane noći… nitko ti ih neće vratiti, istina, ali nemoj zato i život utrošiti na nešto što ne voliš. Odustani. U protivnom će ti cijeli život biti trema pred ispit.

– Odustani od ljudi koji ti sišu energiju, pogrešnih ljudi, zavidnih ljudi, malih ljudi (ne u centimetrima, već u duši). Ukratko – ne vrijedi. Odustani i otkači ih od sebe, prestani sa rasipanjem prilika okolo… Da, možda će oni rasti i mijenjati se, ali neka to rade sami sa sobom ili pored nekog drugog. Previše je prekrasnih stvorenja da bi ti trošio svoj život na one koji to nisu.

– Odustani od kreiranja slika o ljudima u svojoj glavi koje nemaju veze sa stvarošću. Od toga posebno odustani. Ne zaljubljuj se u viziju, zaljubljuj se u ono što vidiš ispred sebe. Gledaj srcem, ali daj i mozgu da dođe do riječi kad te upozorava da te srce opet odnijelo miljama daleko od stvarnosti. Nećeš ti nikoga prekrojiti po svojim mjerama, pa nisu ljudi vjenčanice.

– Odustani od opravdanja i objašnjavanja. To ti najčešće samo oduzme vrijeme a ne odvede te nigdje, jer svijet je lopta šarena, a ljudi su još šareniji. Što je u redu i moglo bi savršeno funkcionirati kada bi jedni druge uvažavali i cijenili to šarenilo mišljenja, što, dakako, nije slučaj. Kreni sa stvaranjem promjene od sebe, uvaži to da netko razmišlja drugačije od tebe, ne opravdavaj se i ne objašnjavaj, nego idi dalje. Gdje bih ja završila kad bih se upuštala u raspravu sa svakom onom personom koja za mene misli da sam „kvazintelektualka kojoj se bez pokrića daje medijski prostor“. Frende, prostora ima na bacanje, izrazi se i ti. Samo je problem što to uključuje malo veći angažman od sjedenja u kvartovskom bircu i ispijanja beskrajnih kava, znaaaam, znam.

– Odustani od traženja opravdanja za druge. „Ma ona je takva“, „ali, moraš razumjeti, on je lud“, „znaš, ona ti ima baš tešku životnu priču“… i što, to im daje pokriće da budu seronje par exellence? Da mi je kuna svaki put kad sam u privatnom ili poslovnom životu čula ovakva i slična opravdanja za ljude oko sebe… pa recimo da bi imala dovoljno novca za skupe tretmane koji bi me poštedjeli trčanja na traci. Nema opravdanja. Svima nama je nešto, pms nam je, umor nam je, neispavanost nam je, bolest nam je, južina nam je, kriza u vezi nam je, sto čuda nam je… pa si ne dajemo za pravo da zato hodamo svijetom i budemo nesnosni kreteni. Ne prakticiram takvu politiku i ne toleriram ju. Odustajem. Odustani i ti.

– Odustani od pokušaja da se svima svidiš. Prvo, jer je to nemoguće. Drugo, jer ćeš se u jednom trenutku uhvatiti kako igraš sam protiv sebe. Treće, jer ćeš od silnog ulaganja energije u pokušaje da se svima svidiš izgubiti fokus s onih bitnih stvari i bitnih ljudi. Zašto bi se bilo tko od nas trebao svima sviđati? Ne da se ne trebam svima sviđati, nego mi to što se pojedinim ljudima ne sviđam dođe kao kompliment.

Odustani ponekad. Nemoj da ti bude bed biti onaj koji odustaje, samo dobro proberi od čega odustaješ… Nemoj odustajati od stvari koje te čine sretnim, od užitaka, od svojih snova, čak ni onda kada ti izgledaju neostvarivi, nemoj odustajati od prijatelja, od ljubavi, ni onda kad postane baš teško, ne odustaj od hobija za koje teško nalaziš vremena, od svojih ideja, od stvari koje su ti bitne, od sebe, k vragu, nemoj odustati ni od trčanja na traci, koliko god naporno i dosadno bilo, ako imaš neki cilj, ne odustaj…

Na kraju dana, znaš da ima puno stvari (i ljudi) koje na listi odustajanja ipak imaju prednost. Od njih odustani! Jedan je život.

A da ih je i petnaest, i dalje bi od nekih stvari trebalo odustati.

PHOTO CREDITS: KOVAZG PHOTOGRAPHY

Prije nego napišeš facebook status iz kategorije „ja sam uvijek ispravan“ i počneš skupljati jeftine lajkove na temelju toga što su se maturanti, gle čuda, na svojoj norijadi iznapijali prije podneva, a nekolicina njih je zapjevala neku Thompsonovu pjesmu, što je sasvim dovoljno da ih ti, uvijek ispravni, proglasiš generacijom bez ikakvog potencijala, ajde se sjeti sebe s 18. Prije nego onu svoju samoprozvanu liberalnost i otvorenost zamijeniš za virtualno osuđivanje djece od 18 godina, jer si načuo negdje da slušaju cajke, koje su im, usput rečeno, u nasljeđe ostavile tvoje generacije, sjeti se što je tebi u glavi bilo kad si bio njihovih godina. Prije nego ih prozoveš generacijom ograničenih svjetonazora, sjeti se da si ti taj koji si ih upravo, s puno više godina u dupetu, etiketirao i osudio na temelju njihovog glazbenog ukusa.

Možda si ti s osamnaest bio savršen po svim kriterijima (svojim vlastitim), ali ja ću ti otvoreno reći da sam ja bila miljama daleko od toga. Pucali su me hormoni, imala sam svoje hireve i đireve zbog kojih bih se danas ispljuskala da mogu, roditeljima sam zadala toliko sijedih da ih ni ti sa svojom savršenom peticom iz matematike ne bi mogao pobrojati, u školi sam bila nemoguća, redala sam jedinicu za jedinicom, koliko god su kućice u imeniku dopuštale, a jedini problem u životu mi je bio što ako mama ode na informacije i za vikend ne budem mogla van. Okej, slušala sam glazbu koju bi vjerojatno ti, uvijek ispravni, odobrio, ali to me ne čini baš puno sjajnijim primjerkom osamnaestogodišnjakinje. Niti me sve ovo gore navedeno svrstalo u kategoriju uzaludnih. Imala sam osamnaest, bila sam dijete, mo’š misliti što sam ja znala o životu i svijetu. I ispala sam skroz okej na kraju.

Život počinje nakon osamnaeste.

Kad ručnikom makneš sa sebe zadnje tragove ljeta, tog najdužeg ljeta u životu, onda počinje stvarnost. Kad te roditelji prestanu držati pod staklenim zvonom i tražiti opravdanje za svako tvoje sranje, koje je realno neopravdivo ikako drugačije osim činjenicom da si još dijete. Kad iz srednje škole gdje je uvijek postojao neki profesor koji je potezao za tebe, gledajući širu sliku od lupanja hormona u glavu i naslaganih jedinica u imeniku, kao moj profesor Škifić koji bi moju uplakanu mamu tješio riječima „ma pustite jedinice iz matematike, vi ste odgojili čovjeka“, e pa kad iz toga dođeš na fakultet gdje si broj u nizu i gdje nitko neće potegnut za tebe ako ne potegneš sam, tu počinje odraslost. Kad počneš razmišljati svojom glavom, shvaćati uzročno posljedične veze, tražiti dublje razloge, smisao, razmišljati o onome što je prikladno, a što ne, kad počneš koristiti taj mozak koji ti je u glavi u one svrhe za koje je namijenjen, kad počneš mijenjati žarulje, posteljine, kad prokljuviš veš mašinu i mijenjanje osigurača, bez da prvo plačući nazoveš mamu i tatu… e tu počinje život.

Do tog trenutka, mi pričamo o djeci.

Ti si taj koji je opterećen politikom, ratom, ustašama, povicima, ispravnim ili krivim domoljubljem… oni samo pjevaju Thompsonovu pjesmu. Ti si taj koji tako lako osuđuje, zatvoren je, ne pruža prilike, etiketira sve i svakoga po defaultu… oni samo slave svoj posljednji dan škole.

Ti si taj koji je danas pokazao da ima problem, oni se simbolično pozdravljaju s djetinjstvom. Odmahni rukom i reci „djeca, život ih tek čeka“ i pusti ih da uživaju još malo.

I ti si bio taj isti maturant, samo si to zaboravio.

Photo credits: KovaZg Photography

Znaš one „Moja mama“ školske sastave, pisane velikim, nezgrapnim rukopisom (mada je, kad smo već kod mama, moja drilala moj rukopis kao da će svijet sutra o njemu ovisiti, valjda je slutila da moj na kraju i hoće)… Pa bi u njima išlo „Moja mama ima smeđu kosu do ramena i velike smeđe oči. Kad je gledam, visoka je do neba i ima veliko srce. Veće od naše kuće.“

A onda odrasteš i narasteš, čak je i prerasteš, očekuješ da te svijet tretira kao velikog čovjeka, a mama ostane mama. Viče ti da pokriješ bubrege, obuješ papuče i ne izlaziš s mokrom kosom vani. Tako „velikoj“ ti govori kako starke nisu obuća za kišu, svaki put kad prijeđeš preko vrata dobacuje “pamet u glavu!”, alergična je na neuredne sobe, bar dva puta dnevno provjerava jesi li jela, sprema ti sendviče za put od par sati, nekoliko varijanti, i nešto slatko da se nađe, spremila bi ona i nešto konkretnije da ti hoćeš pristati na to, kad se s puta vratiš, s vrata ti u ruke uvali Cedevitu u velikoj čaši iz koje frcaju mjehurići na sve strane, jer je tebi takva najdraža i iako u pravilu ne može dočekati budna ni kraj filma koji počne nakon Dnevnika, ima čarobnu moć ostati budna do četiri ujutro i viriti preko prozora čekajući da se ti vratiš iz izlaska, naravno, sve misleći kako ju ne vidiš gore u mraku. A ti hodaš ulicom i kolutaš očima toliko da si vidiš unutrašnjost lubanje, koliko te nervira.

Kasnije shvatiš da matere po defaultu imaju cijelu listu čarobnih moći u malom prstu. Kad boli, zovi mater, ona zna lijek za sve; kad si tužan, ajde materi, jednim zagrljajem će izbrisati tugu, ako zagrljaj ne upali izvadit će zadnje novce iz novčanika i poslat te u shopping, da se malo oraspoložiš, za nju lako, ona će se snaći, jebo novce, kad se oni koga usrećili; kad imaš tremu pred ispit, zovi mater, ona će ti reći da složiš pletenicu u kosu, pa ako i padneš, past ćeš lijepa, kakva mrtva trema… Ako treba, doć će ona da te drži za ruku. Staviti pauzu na cijeli život zbog tebe, k’o što radi od kad te rodila svaki dan.

Ništa mi kod moje matere nije smetalo toliko kao činjenica da smo joj sestra i ja na prvom mjestu i onda svaki put kad zajebemo, zajebemo duplo, i za sebe i za nju. Na dane je znala toliko brinuti za nas da je bila nemoguća. Samo pritisni zelenu slušalicu kad na ekranu vidiš njeno ime (a izbora nemaš, jer ako se ne javiš, sigurno si umro, ni manje ni više), i dao si joj povoda za rafal “jesi jela, jesi pila, jesi spavala, jesi se toplo obukla, kakvu frizuri si složila, fali li ti para”… Priznaš li joj da te boli ili da si umorna, ta je spremna pješke od Splita do Zagreba odvaliti da ti skuha domaću juhu i ispegla ti robu, uključujući i kuhinjske krpe, da se ne bi nedajbože zgužvanom krpom obrisala.

Kažem ti, na dane je nemoguća, ajme i meni i njoj ako se ne čujemo dulje od 48 sati, čim zazvoni mobitel ja u glavi već čujem rečenicu “Imaš li ti mater svoju?!”.

– Halo? – ipak se javim, da joj ne dajem povoda za misli o mojoj sahrani.

– Imaš li ti mater svoju? – čujem s druge strane.

Imam. Imam mater svoju koja sve dane toliko vjeruje u mene da na svakom koraku imam tremu od razočaranja puta dva. Imam mater svoju koja me sastavila i napravila ovakvom i kojoj sam svaki dan sve sličnija. Neću se ni okrenuti, a već ću sama Nekoj Svojoj pakirati sendvič i kolač za put od tri sata i naglašavati osam puta da mi se javi čim stigne, znajući da ću ju sama nazvati čim sjedne u bus, k’o fol da provjerim jel’ krenula i je li gužva u busu ili sjedi sama.

Imam mater svoju koju iako sam odrasla i narasla, čak je i prerasla, i dalje kad ju pogledam visoka je do neba i ima veliko srce, veće od svake kuće.

Žao mi je današnjih klinaca. Žao mi je te čitave generacije koja odrasta u svijetu lajkova, sherova, subscribeova, komentara, klikova i smajlića. Generacije koja živi iza ekrana umjesto na ulici, koja umjesto lektire čita facebook statuse, umjesto da razbijaju koljena, razbijaju stakla na mobitelu, umjesto filmova gledaju vlogove, a umjesto da obožavaju Harrya Pottera, družbu Pere Kvržice, Adriana Molea ili Koka, obožavaju isprazne youtubere koji su nerijetko toliko siromašni da osim novca nemaju baš ništa.

Žao mi je današnjih klinaca kojima je faca onaj s najboljim mobitelom, najnovijim modelom tenisica, plejkom 83 i generalno bilo čime što novac može kupiti. Kad sam ja bila klinka faca si bio ako si se mogao k’o od šale uspentrati do vrha stabla, najbrže napraviti krug biciklom preko garaže, s druge strane igrališta loptom pogoditi koš, na gumi-gumiju ili laštiku (nazovi ga kako hoćeš) bez da fulaš doći do struka u „brojevima do sto“ ili ako si imao hrabrosti susjedu ukrasti šaku višanja sa stabla, e tad si bio posebna faca. Uz ove, bilo je još par pomno probranih kategorija kojima si mogao zaraditi divljenje, i nema tog gadgeta, tehnologije, markice ili love koja ti je taj respekt mogla kupiti.

Najviše od svega mi je žao današnjih klinaca jer odrastaju u svijetu koji mrzi puno više nego što je moj svijet mrzio.

Ja kao najstrašniju stvar iz svog djetinjstva pamtim scenu kad me izvjesni Dario iz prvog ulaza svom snagom, iz čista mira i s jasnom namjerom da me povrijedi, pogodio nogometnom loptom u glavu. Dario je imao ime i adresu, pa je moj tata ekspresno pojurio istjerati pravdu i vrlo diplomatski odabrao odgojnu tehniku izvlačenja ušiju na vrh glave, tako da Dario i do dana današnjeg (a prošlo je brat bratu dvadeset godina od toga) zabije pogled u pod kad prolazi pokraj mene ulicom.

Gledano iz današnje perspektive u kojoj se klinci (i ne samo klinci) skrivaju u mraku sobe, iza anonimnosti interneta i štita ekrana, i od tuda toliko lako i često mrze, Dario zvuči kao lik koji pripada među jednoroge, roze oblake i šećernu vunu.

I naravno da mržnja prosuta po internetu ne ostaje samo na internetu.

Klikni na bilo koji članak, nasumično, pa pročitaj komentare. Nema tog horor filma ravnog toj stvarnosti. Klikni na profil ili youtube kanal nekog klinca ili klinke od 15-ak godina ili manje, pa vidi iz prve ruke obrasce ponašanja preuzete i naučene od anonimnih heroja internet hejtanja.

Glupa si.

Ružna si.

Pogledaj se na što ličiš.

Lajk ‘ko misli da je treba tući.

Durex se izvinjava za ovaj proizvod.

Ovo nije moja bujna mašta, ovo su komentari ostavljeni pod videom jedne dvanaestogodišnjakinje. Dakle, curice od 12 godina koja je nakon cijele balade koja počinje njenom djetinjom zaluđenosti vlogerima i youtuberima, nastavlja se preko roditeljskog propusta, a završava ovakvim cyberbullyingom, pokušala samoubojstvo. Još jedna kap u moru takvih slučajeva o kojima čitamo, a gdje su tek oni o kojima ne čitamo, jer ne stignu do nas. Oni “uobičajeni”, “svakodnevni” zlostavljači, mrzitelji, mali diskriminatori od svojih desetak ili petnaestak godina koji uče po primjeru koji vide, a sve što vide su portali, fejsbuci i instagrami zatrpani mržnjom. Pa za svojom stihijskom mržnjom ostavljaju slomljene male živote i rane koje za razliku od onih na koljenima ne zacijele nikada.

Netko bi trebao objasniti tim klincima da zajebu sve to: internete, mržnju, komentare, zlobu. Netko bi ih trebao sačuvati od svih tih sranja poremećene današnjice. Dati im loptu da nabijaju u zid dok susjed ne poludi i ne probuši je škarama. Dati im knjige, filmove, umjetnost, lijepe stvari od kojih rastu krila i duše. Dati im razlog za smijeh kojim će odgovoriti na sve ove stvari kojima u djetinjstvu nije mjesto.

Žao mi je današnjih klinaca.

Svih onih koje je dopalo djetinjstvo u svijetu u kojem mali znaju mrziti k’o veliki, a odrasli umjesto da vrište, sa svoje strane ekrana jedu kokice i gledaju. Žao mi je i svijeta u kojem nema razbijenih koljena, ali ima razbijenih djetinjstava.

Svijeta kojeg pod hitno netko treba uhvatiti za ramena i dobro ga protresti, ne bi li mu se vrijednosti vratile na pravo mjesto.

Nevjerojatno je u kojim sve životnim situacijama možeš ostati zgranut ljudskim rodom, ili barem nekim njegovim (ne sjajnim) primjercima. Neki obični utorak, oblačno, ustaješ, radiš, živiš svoj život i onda BAM! U sekundi te pogodi. Ne želim generalizirati, jer koliko me pogode načini na koje ljudi zakažu kao ljudi, još me više s druge strane oduševljavaju ljudi čija veličina prelazi granice ovog svijeta. Žao mi je što se često više bavimo ovima prvima, dok ove druge držimo čvrsto u zagrljaju i uglavnom šutimo o tome, ali nažalost ni danas nije dan kad ću pričati o njima. Doći će, sigurno.

Frendica je trenutno u potrazi za stanom, pa sam joj kao majstorica njuškanja po oglasima za stan priskočila u pomoć. Nađe se tu, po dobrom starom običaju, svega, od „luksuznih stanova“ u suterenu do „sjajnih lokacija“ od okretišta Črnomerec nekih pet do šest dana jahanja plus kratka vožnja avionom, e pa baš tu. Pročitaš, nasmiješ se, malo se nekad iznerviraš, zatvoriš oglas i zaboraviš što se dogodilo. E, pa to nije bio slučaj s oglasom koji nas je ostavio bez riječi.

„Traži se cimerica, poželjno je da se radi o zaposlenoj djevojci (u struci koju je studirala ili VSS), ili studentici viših godina faksa, postdiplomski.“

Pustit ću vas da pročitate ovo još koji put, temeljito.

Iako moja frendica zadovoljava sve navedene uvjete, kao što i stan zadovoljava sve njene kriterije, oglas je prekrižila odmah jer tko bi točno htio dijeliti životni prostor s takvim osobama? Osobama koje kroz život idu dijeleći ljude na VSS i ove ostale, očito manje vrijedne. Osobama kojima je netko tko konobari nakon fakulteta ili radi neki drugi posao van svoje struke manje vrijedan od nekog drugog, zaposlenog u struci. Osobama kojima je diploma u bilo kojem aspektu života osim u onome kad se prijavljuješ za posao ili tražiš zaposlenika, bitan dio… čega… ličnosti?! Pišljiva diploma koju danas realno može imati svaka prosječno inteligentna osoba, diploma koja o toj istoj osobi ne govori apsolutno ništa osim na kojim je hodnicima provodio svoje dane tih pet godina.

Nema veze što je netko neuredna svinja koja hranu ostavlja po kuhinji dok iz nje ne izrastu novi životi, on je VSS pa to manje smrdi. Nema veze što vam je stan pretvorio u kolodvor, zaposlen je u struci pa je i vama ta buka podnošljivija. Nema veze što apsolutno ne pronalazite nikakav zajednički jezik, dijelite jednu bitnu stvar u životu – oboje imate diplome.

Ne razumijem, kada su ovakvi snobovi postali društveno prihvatljivi?

Je li ovakva diskriminacija postala dopustiva, ili je jednostavno u svijetu s tisuću diskriminacija na osnovi svega mogućeg i nemogućeg, neopaženo prošla ispod radara? Jesam li ja propustila trenutak kada su ta tri slova (VSS) postala presudan faktor u biranju cimera/prijatelja/partnera? Možda je na mom diplomskom bilo neko predavanje o tome kako je VSS po novome karakterna osobina, a ja sam taj dan provela na kavi s nekim od svojih frendova koji fakultet nisu nikad upisivali? Ili me mama pogrešno učila kada mi je cijeli život objašnjavala da biram i gledam srcem, te da mi to treba biti jedini kriterij u životu, što se do sada pokazalo dobrom tehnikom.

Imam bezbroj prijatelja kojima fakultet nikad nije bio ni na kraj pameti, niti je meni ikad bilo na kraj pameti mjeriti njihovu veličinu njihovom stručnom spremom. Neosporno je da je fakultet mjesto koje će te naučiti bezbroj stvari, ali ne nužno i onoj najvažnijom – kako biti čovjek. Za tu kategoriju nažalost nema diplome koju možeš zakačiti na zid, a da je ima, uvjeravam te da VSS ne bi bio jedan od kriterija za dobivanje iste.

I zato u životu ne gledaj ljudima u diplome, gledaj ih u oči!

Imam 28 godina, od čega zadnjih 6 godina živim samostalno, zarađujem neke konkretne novce, spremam se vjenčati i ustajem svako jutro u 4:30, pa usprkos svim tim mojim malim životnim vrhuncima zrele osobe, još mi nije pošlo za rukom da mi neka biljka zaživi dulje od mjesec dana. Kad bi me netko pitao tko mi je modni uzor, k’o iz topa bih ispalila Coco Chanel i počela drviti na dugo i na široko o klasici, eleganciji i jednostavnosti, ali ćeš me svejedno subotom ujutro sresti u podrapanim trapericama i nekim bakandžama na nogama koje kad vidiš ne znaš jesu li nešto najljepše ili najružnije što si u životu vidio. Za doručak ću si pustiti John Mayera kao soundtrack, a dan ću završiti s Axwellom i Ingrossom, osim ako je vikend u pitanju i ponoć je prošla, onda mi daj Doris Dragović da mašem rukama i padam u delirij. Imam jednu tetovažu, obožavam fine parfeme, spašavam pse s ulice, majstorski sastavljam namještaj, glasan sam borac za razna prava: ljudska, ženska, životinjska, a povremeno i plačem pred ormarom jer nemam što obući.

I ti bi onda mene stavio u neku ladicu?!

Da, postoji to jedno doba u životu kad je beskrajno bitno što slušaš, što oblačiš, gdje izlaziš, s kim se družiš i na koji đir briješ a najbitnije od svega toga je da se svih tih pet stavki savršeno nadopunjuju. To doba se zove srednja škola. Traženje subkultura u koju bi se uklopili je u to doba u redu, iako ni tada to nije znak nikakve posebnosti, već jedna komforna zona u kojoj se pronalazimo i izgrađujemo. Komforna zona iz koje trebamo izaći jednako lako kako smo u nju i ušli.

Jer ako si ti izašao iz srednje škole, štoviše, izašao toliko davno da trebaš uložiti određeni napor kako bi se sjetio kako ti se zvao razrednik, a kako kolegica iz klupe, a svejedno kroz život ideš tražeći kategorije i ladice za ljude oko sebe, onda ti imaš problem. Problem je još veći ako sebe percipiraš „posebnim“ za razliku od tebi jezivo običnog ostatka svijeta.

Stavljanje ljudi u ladice kao i pokušaj da sebe isključiš iz pojedinih ladica je jednostavno tužan.

Kad čujem žene oko sebe koje govore kako one „nisu kao druge žene“, iskreno se zgrozim. Je li neki problem biti žena? Je li te sram biti žena? Što uopće time želiš reći? Da ne provodiš sate pred ogledalom? Okej, ja provodim. A i dalje ne mislim da sam stvorena samo za to da se sređujem i budem lijepa, posebno ne lijepa za nekoga drugoga. Da znaš sama promijeniti žarulju? Okej, znam i ja i velika većina drugih žena. Da si komplicirana? Okej, sve smo. Štoviše, SVI smo.

Taj „I am so special, not like others“ stav koji je najednom postao strašno popularan je u biti prestravljujuće organičavajući bullshit, upakiran u celefon slobode i bezkompromisnosti, kao i bilo koja druga kategorizacija koja postoji.

„Ne možeš biti feministkinja i paralelno brinuti o boji laka za nokte!“

„Ne možeš biti žena i dobro voziti auto.“

„Ne možeš biti humanitarka i trošiti silne količine novca na odjeću za sebe.“

„Ne možeš biti umjetnica i pjevati Jelenu Rozgu kad ju čuješ na radiju.“

E pa guess what, možeš sve navedeno…

I još tisuću nespojivih kombinacija. I to je tvoja posebnost. Nisi poseban jer imaš zelenu kosu, istetoviranu polovicu tijela ili jer si na Hreliću našla vintage šešir kakav nitko drugi nema, to je samo tvoj način privlačenja pažnje. Svi to radimo. Ti svojim šeširom, netko drugi kolekcijom tenisica, a netko treći će u klubu naručiti personaliziranu bocu cuge s ugraviranim svojim imenom. U redu je. Ali nije nitko od nas samo to, niti nas ono što oblačimo/ slušamo/ kupujemo definira kao ljude. Definira te tisuću drugih stvari kojima nećeš ni dati priliku ako se zatvoriš u svoju ladicu i isključiš čitavi svijet izvan nje.

Imam frenda Karla kojeg da staviš pored mene i daš ovim „ladičarima“ da razgovaraju s nama i pokušaju nas spojiti, vjerojatno bi došli do zaključka kako bi se nas dvoje mogli u životu sresti jedino slučajno dijeleći isti tramvaj. I sam Karlo je jednom prilikom rekao da od svih ljudi s kojima bi mislio da će kliknuti, ja bi bila zadnja. Da sam se ja ograničila na svoj svijet finih krpica, ljubavnih filmova i ostalih jednoroga, vjerojatno nikad ne bih pisala rečenicu koja počinje s „imam frenda Karla“. Ali nisam. I zato imam frenda Karla.

Ljudi su šarena, nedokučiva i nepredvidiva bića, ljudi spajaju nespojivo, smišljaju nezamislivo i u tome je njihova posebnost. Što više toga od svijeta upiješ i uspiješ sastaviti u sebi, to si zanimljiviji. Što više upijaš, to si vrijedniji. Što više rušiš granice i otvoren si prema svim opcijama i oblicima ljudi, to si zdraviji u glavi. Što se manje ograničavaš, to otkrivaš više stvari koje su ti prekrasne.

Ima svijeta i izvan tvoje ladice, čeka te da izađeš i otkriješ ga.